Moraš uvijek na sebi imati čisti veš… za slučaj da te udari auto.

Jeste li ikada primijetili da se u trenucima nevolje skroz nesvjesno pretvarate… u svoje roditelje? Što je možda super kad su vam roditelji proaktivni Šveđani ili Nijemci.

Ali moji nisu, moji su s Balkana, pa sam se tako prošle godine našla sa 46 gaćica i 18 grudnjaka u ormaru, a neki dan sam očistila čistu kuću… dvaput.

Tjedan je krenuo okej, našla sam se s Brazilcem s kojim sam počela izlaziti prije dva mjeseca, dok mi odjednom nije rekao da on ipak više ne bi. Srećom pa se u Dublinu novi Brazilac nađe iza svakog ćoška, ali kako nevolja nikad ne dolazi sama, navečer sam krenula ispeći meso, dok sam čistila za mačkom koju su mi cimeri ostavili na čuvanje, ulje se počelo dimiti, dok sam stajala u dvorištu hladeći tavu vrućeg ulja, na štednjaku je buknuo požar i dok sam gasila tu vatru, glupa mačka je pobjegla u dvorište i popela se na krov šupe s kojeg sam ju jedva skinula.

Na sve to, druga cimerica mi je rekla: ”Znaš, okej je priznati si da nisi dobro nekad?”

Ja sam rekla ”ma super sam ja”, dvaput sam oribala kuću pa hodala u krug i govorila ”ja stalno čistim, a ništa mi se ne vidi” ne primjećujući sličnost s mamom, pa sam onda istresla i svu posteljinu ”jer se prašina skuplja preko noći”, ne primjećujući sličnost s tatom, te sam na kraju otišla do centra po novi paket gaćica i grudnjak.

Evo kako je do toga došlo:

U Irsku sam se preselila prije nekih godinu i pol kad sam dobila posao ovdje i tu otprilike prestaje svaka sličnost s prosječnim Hrvatom. Došla sam jer mi se nekud išlo, ne zato što sam radila kao konobarica u Osijeku za 3000 kuna. Posao u Zagrebu sam imala, nije me više ispunjavao, dapače, otkidao mi je komadić živaca i zdravlja svaki dan kroz stres, kada sam roditeljima rekla da se opet selim, tata je rekao ”Ajde super da nije opet Brazil, ali sretno ti kud god‘‘, a mama se standardno rasplakala.

I plan je bio fantastičan, doći u Irsku, posao će biti super, grad nov i zanimljiv, kroz par mjeseci će se dečko iz Španjolske doseliti za mnom i onda ćemo živjeti happily ever after. Osim što u životu nikad ništa ne ide po planu.

Posao je bio grozan, stresniji od ičega što sam prije radila, čak mi ni irske plaće nisu pomogle, Cork mi je bio nov, ali stvarno nije zanimljiv (znam, znam, sve je u očima promatrača, ali nećemo se zavaravati da grad koji ima jedan muzej i 300 pubova nudi pregršt uzbudljivih sadržaja), dečko iz Španjolske je par mjeseci razmišljao hoće li mi se pridružiti ili će otići najboljem prijatelju u Njemačku, te me dva mjeseca nakon selidbe obavijestio da me zamijenio s nekom Njemicom (ali da me još voli, pa nek se ne ljutim).

Usred svega toga, tijelo je odlučilo odustati i prestati podržavati moje vegetarijanstvo metodom ”jest ću humus, dosta mi je to”, prijatelji su mi govorili ”ajme pa tebi je super, imaš novaca i samo putuješ”, pa umjesto da stanem i priznam si da mi je loše, ja sam svaka dva tjedna kupovala novi paket gaćica i svako malo poneki novi grudnjak.

Kakve to sad veze ima?

Prije nekih 20 godina, kad sam još bila curica, sjećam se da mi je netko uporno objašnjavao važnost čistog veša. Ne želim baš znati zašto sam inzistirala dobiti prihvatljiv odgovor za nošenje čistog veša, ali jedan od najupečatljivijih odgovora je bio:

”Pa zamisli da ti se neš` dogodi, udari te auto, završiš u bolnici i moraju te skinut` i zamisli kak` bi se osjećala da na sebi imaš podrapan i zaprljan veš.”

Fast forward do godine 2017, Cork, kiša, tišina, stresan posao, nemaš ni prijatelja oko sebe ni dečka i podsvjesno hodočastiš odjele dućana gdje stoji donji veš jer što je jedino što ti treba u slučaju nevolje? Čiste gaćice.