INTEGRALNE MUESLI

Moja priča o gradu Gospiću

Laura Troha


Ljudi me često pitaju jesam li ja iz Like. Nisam. Iako nisam, jednim dijelom pripadam Gospiću i uvijek ću mu pripadati. U Gospić smo prvi put došli kad sam imala 6 godina. Doselili smo zbog tatinog posla, a meni se svidjelo dvorište i kuća u kojoj smo boravili. Ipak, potajno sam se nadala da nećemo tamo dugo ostati.

Sjećam se prve šetnje gradom. Trg je nosio ožiljke rata. Bio je tmuran, siv. Sjećam se visoke zgrade koja je izgledala kao da će se svaki čas srušiti na mene. Hotel Lika, rekli su mi. U mojim dječjim očima to je bio prizor iz horor filma. Mnoge su fasade po ulicama bile oštećene, a pojedine kuće izgledale su jezivo. No, s vremenom sam se naviknula. Krenula sam u malu školu. Sjećam se posljednje priredbe. Bili smo u parovima, a moj je par bio tadašnji susjed s kojim sam uskoro krenula i u prvi razred.

U školi sam našla svoju ekipu. Jakov, Mario, Sanja i Ana. Ana je bila godinu dana starija. Skupa smo se igrali, ponekad učili, išli smo zajedno u školu i iz škole. Drugi mi prijatelji iz tog doba i nisu baš ostali u sjećanju. No, prijateljstvo nije dugo trajalo. Školska godina je završila, a mi smo se vratili u moj rodni kraj.

U Gospić sam se vratila šest godina kasnije. Vratila sam se u istu školu, u isti onaj razred gdje sam bila prve godine. No, povratak u Liku nije mi bio drag. Sjećam se da je snijeg bio do koljena. Novčica zamrznuta, vani minus. Došli smo usred školske godine. Tata je poveo sestru i mene u školu. Išli smo pješke kroz snijeg. Imala sam veliku tremu jer sam došla usred školske godine, a i školski sat je bio počeo.

Razboljela sam se. Imala sam visoku temperaturu, povraćala sam i plakala. Živjeli smo u stanu koji mi se sviđao, ali nije mi se sviđao grad. I ovoga sam se puta nadala da uskoro odlazimo, no nismo otišli. Godine su prolazile. Grad se obnavljao. Pronašla sam nove prijatelje. U osmom razredu sam se prvi put zaljubila. Pisali smo neki ispit, a ja sam završila prva pa me profesorica pustila van. Ispred škole su sjedila tri dečka, a jedan od njih pozvao me na spoj. Uzbuđeno sam dotrčala kući i šapnula mami da imam sastanak s dečkom.

Tek tad sam zavoljela Gospić. Upisala sam gimnaziju i ostala u gradu koji je odjednom pronašao put do moga srca. Murkovića mlin bilo je moje omiljeno mjesto za opuštanje. Ljetne noći provodila sam na prozorima. Trg je bio obnovljen, a prozori na trgu bili su mjesto za okupljanje. Rolala sam se kroz Žabicu, odlazila u Smiljan i na Baške Oštarije. Skijala sam na Velebitu, trčala šumom, a i more koje volim uvijek je bilo blizu. Kada sam ga se poželjela, otišla bih u Karlobag. Gospić mi je nudio sve ono što sam voljela.

Moja obitelj i danas živi u tom istom stanu. Ondje je naš obiteljski dom, no ja se u Gospiću ipak nisam pronašla. Ondje je ostao moj prvi poljubac, moji prvi izlasci, prve prijateljice s kojima sam dijelila dane i sate. U nekim sam ulicama skrila najljepše tajne mog života. Gospić me je dočekao prekriven snijegom, ali na odlasku je bio topliji no ikad.  Danas ponosno kažem: dio mog srca pripada Gospiću.


Foto: Laura Troha

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u