DogađanjaKolumne

MILE RBINA: “Kućete to vas dva? – Idemo na brinjski DOČEK U PODNE”

ZAGRIJAVANJE

U ne dane oko Božića u Brinju kejda malo živne. Ako niš drugo onda barem u birtija.

Dojdedu ni iz inozemstva – Njemačke, Švicarske i Zagreba. Onda se ni auti na lizing
raspeljujedu od Konzuma do Josana, trubi se svakom živom čoviku na cesti da taj
zna i vidije da se naj vrnul. I da se još bolje vidije u čem se vozi.
Mom Marki to posebno ide na živce, ne zato ča se neko vozi u makini kakvu on neće
nikad imat, nego zato što posli Božića više ne more dignut ruke od mavanja i
pozdravljanja. Marke voli obilazit birtije pješke, onda mu svi trubidu, a on jadan maše
i maše.

Od prvog do petog mavanja, smije se i viče:

– E kadi si? Jesi došal? Neka si, neka.

Nakon petog to već prejde u:

– Ma si i ti došal? Neka, te neka!

Negdi oko desetog, kad je već malo u švingu, počne ga bolit ruka, onda to prejde u:

– Odi u pizdu materinu ti i truba!
– Ma si i ti došal? Ku pizdu materinu trubiš, ma sam te vidil!

Negdi oko Stipanje, Marke više ne more dizat ruke. Ne samo zato ča se uredno naljal
na vaj svetački imendan, već zato ča je pet dana maval ko naj prometnik na
erodromu i obično onda dobije muskulfiber. U te dane pa do Nove godine replika na
trubački pozdrav mu prejde u:

– Jebem tebe i tu trubu.

Marke. Da ga nema, trebalo bi ga izmislit.

Negdi iza Ivanje, ležal sam u kući, baš mi se i ni izlazilo van. Nije da sam baš bil na
kakovom godišnjem jer posla iovako nemam, a teško da ću ga i dobit vodeka. Stara
mi zna reć da sam već na doživotnom godišnjem, a da još nis ni počel delat. Al tu ja
ne mogu baš niš. Da barem pilana radi, tamo bi se već nekakovog posla našlo.
Mislim na brinjsku, ona jezeranska mi je nekako predaleko. Treba tu putovat svaki
dan, a stari nešto ni raspoložen da mi da opela na dnevnoj bazi, a koga je od stajanja
sad već i rđa počela jist.

Tako sam ja šaltal po televizoru i gljedal „Sam u kući“, ne znam kaj broj, možda 8 ili
tako nešto, kad je navrnul Marke.

– Faljen Isus, Mile.
– Navike.
– Ča se gljeda?
– Čekaj, sad je napeto, sad će počet zamke postavljat.
– Jel to jopet onaj mali?
– Je. Muči sad.

– Idem po pivu.

Ode do kujinje.

– Faljen Isus, strina!
– Navike Marke, navike.
– Bog teče! – reče starom.
– Ooo, evo još jednog vridnjaka! – reče stari preko novin.
– Jel ima pive u frižideru?
– Nema. Ča će ti frižider po zimi? Izajdi na balkon, tamo ti je gajba.

Ode Marke, otvori vrata i na balkonu poče otvarat boce.

– Jel ima ča u novina, teče?

– Ima, ima. Pišedu da ćedu svim besposličari povisit naknadu na burzi na pet iljad
kun.

Marke osta u položaju na drugoj boci.
– Ozbiljno?

– Je, je. Samo treba ić odsić tri prsta, kako bi bili sigurni da se neće nigdi moć
zaposlit i da diže kune na burzi, a ima posal kadi drugdi.
– Teče, vi mene zajebavate.
– Vraga zajebavam. Treba fraknut tri prsta da ti onda ostane samo jedan, vako –
lej!

I stari spusti tri prsta na livoj ruci, a osta u zraku samo jedan. Naj srednji.

Marki je trebalo neko vrime da dođe sebi, ni to baš očekival od starog, onda otčepi i
drugu pivu, pa se okrenu:

– I onda meni kažedu da sam ja munjen…

Stari je nastavil čitat novine, zadovoljan, a Marke se s piva doklatil meni u sobu.
– Naj tvoj stari ni baš čist u ve dane.
– Ma pusti ga. Živčan je od ovi političarov.
– Kej i svi mi. Nego Mile, kamo ćemo za Novu godinu? – Prominil je temu, a
zvučalo je kej da smo u kakovom braku.
– Odi kamo oš.
– Neću beztebe.
– Aj ne pizdi. Neda mi se nikamo. A nemam ni novac. A nemaš ni ti.
– Nema veze, i ne treba nam.
– Marke, daj ne melji bezveze. Znaš da doček skupo košta. A i da idemo u
kakvu birtiju, opet bi nas koštalo.
– Eeee… ne mora bit.
Pogljedal sam ga, a on se keljil onako blesavo.
– Idemo na doček, ne moramo niš platit, sve je besplatno. I jilo i pijača.
– Kadi, u Karitasu il u nom domu za munjene u Brlogu? – okrenul sam glavu
prema televizoru.

– A-a. Vodeka u Brinju.

– Marke, biće da te alkohol preuzel.
– Ma kad ti govorim. Baš sam maloprije čul. Planinari organiziradu doček na
otvorenom, a općina će sponzorirat vino i kobasice.
– Besplatno.
– Skroz.
– Aha. Sigurno će bit jedno dvajst pari kobasic i deset litar vina.
– Neće. Bit će za celo Brinje.
– E Marke, jedva da imaju i sebi za plaće, a da ne bi davali za kobasice i vino za
celo Brinje.
– Kad ti kažem, to je već sređeno, eno plakati, a kod kuma Lokmera su rekli da
je i na fejsu objavljeno.
– Ki je objavil?
– Općina.
– Jel? Kad općina objavljuje na fejsu, onda mora da je službeno. – otpil sam guc
i nastavil gljedat kako kriminalci najebavadu na filmu.
– Eto vidiš. – nastavil je Marke. Ni baš skužil ča sam rekal. – Bit će ko pravi
doček, jedino malo drukči neg ča je uobičajeno.
– Kako to misliš drukči?
– Bit će u podne.
– Ča u podne??
– Doček.
– Doček u podne? Jesi ti popizdil ili su oni?
– U podne će bit.
– E kakova Nova godina u podne? Kakve su to izmišljotine?
– U podne će bit, tako su odlučili. Dočekat će se sve isto kej da je u ponoć. I
odbrojavat i oto i ono…
– Ki se genijalac toga sitil?
– Ne znam, neki od ovi planinarov. Kažedu da je to sad normalno svud po svitu.
– Jel? A kadi će još tako bit dočekano?
– U Fužina.
– U Fužina?
– E.
– I sad u Brinju?
– E. I besplatne kobasice.
– Vidim ja da će nam kobasičinu uvalit.
– A daj Mile, ča ti znaš? Otićemo vidit. Nemamo ča izgubit. To ti je kej u
kladionici kad igraš na sigurno.
– Je je. I uvik se moreš uvatit za kobasicu.
Nismo dalje mlili jer smo se zagljedali u televizor. Jedan od oni lopova je baš
gadno najebal.

Brinjski DOČEK U PODNE

Par dan posli, došal je i taj dan. Doček u podne. Taman sam se spremal, kad je
došal Marke. U vatrogasnom ajncugu bez šapke. I kravatu je metnul. Preko odela maskirna jakna koju je uzel starom, a da se ne vide vatrogasne oznake. Boje na jakni su već dobro apšisale. Frizuru je zalizal na jednu stranu.

Stara, uz šparet i padele, ga je gljedala:
– Ooo Marke, kamo si se ti to tako sredil?
– Idemo Mile i ja na doček Nove godine.
– Pa kud sad, tek je pol jedanajst?
Stari je taman došal iz dvorišća pa je čul vo zadnje.
– Kućete to vas dva?
– Idemo na doček.
– Doček? Već? I od kud vam novci? Ja nis niš dal. Nek se zaposli pa onda nek
si sam plaća hotele i dočeke. I tebi bi isto bilo pametno.
– Ma to se ne treba niš plaćat. Sve je besplatno. I ni u hotelu nego na trgu u
Brinju. A i ni navečer, nego danas u podne.
– Ča u podne??
– Doček?
– Marke, nemoj mene zajebavat, lasnut ću te zaduvo. Nema veze ča si već
odrastal.
– Ma ni, ozbiljno vam kažem. Doček je u podne na trgu u Brinju.
– E ma vraga ćete vi dočekat u podne, jebemlivam sve da vam jebem! To ćete
se od podne počet oblokavat pa navečer doć kući pijani kej svinje! Nećete ni
vidit ni čut kad dođe nova godina!
– Teče, kad vam kažem, općina to organizira. U podne na trgu. Bit će besplatno
vino i kobasice. Pol Brinja će doć, a kažedu da ide autobus i iz Stajnice.

I onda je stari počel s monologom…
– Jebalo majku i ta organizacija! Kakav sad doček u podne?? Više neznadu ča
bi izmislili od nerada pa ćedu sad novu čekat u podne. Da mogu kako izmislit
da sebe pošaljedu u Tunguziju, svima bi nam bilo bolje. Bitno da ja moram u
Otočac u katastar i čagod mi drugo treba. Ča će nam ku pizdu materinu
takova općina! Samor gluposti izmišljadu! I koliko će to koštat? Sigurno
parstoiljad kun! Ki će to platit? Opet ćedu od moje penzije uzimat!
Ovakovi pizdarij u Njemačkoj nemoreš vidit! Nova godina u podne! Zato nam i
je vako jer nam je podne došlo i prije neg ča treba!

Taman sam izašal iz sobe.
– Stari ča galamiš?
– Ča ne bi galamil!!
– Čut ćedu te do trafostanice.
– Neka čujedu!!

Nekad je najbolje premučat kad ga uvati politika.
– Marke, ajmo ća.
– Ote, ote. Taman vas dva još falite na tom skupu munjenaca ki čekaju novu
godinu u podne. Možda vas posli sve otpeljedu autobusom do Brloga na
nastavak majmunade.

– Ni ni to loše, opet bi bili na besplatnoj rani i piću. – rečem na vrati.

– Je, je.. a smještaj na par godin bi si sam platil od svoje veelike plaće! –
nastavil je stari vikat.

Ni imalo smisla se nastavljat, već smo Marke i ja brže izašli van i krenuli prema
centru. Malo dalje od kuće Marke me pita:

– A Mile, jel zbilja besplatna rana i piće u domu u Brlogu?

Pol ure kašnje smo se našli na trgu. Tamo se već okupilo nešto naroda, malo
manje neg na placi pondiljkom. Sa strane je stajala vojna kuhinja iz ke se pušilo.
Oni najveći šnjapari su zauzeli štaciju pored pipe i lagano točili kuvano vino u ne
papirnate čaše. Vidil sam da se reže kruv, znači bit će kobasic.
Nekako je uobičajeno da se najveći pijanci stisnedu oko kotla, a tamo zna bit i
najzanimljivije, jer se moreš svačega naslušat. Marke je specijalist za probit se
među takovi do pipe. Ima svoju taktiku, jednom mi je objašnjaval.

Ne znam sad baš sve točno reć, ali ide tako da se krene pozdravljat sa svimi, od
jednog do drugog, sa svakim malo popriča, al pipu ne gubi iz vida. Taktika se
svodi na to da onog pored pipe pozdravlja zadnjega. U svemu tome malo pričeka
da još ki se dođe pozdravljat, tako da se ne obraća pažnja nanjega – i onda samo
ostane stajat pored pipe. I tako svagki put. Koliko sam vidil, taktika mu je upalila i
danas, s tim da sam ja bil drugi maskirni element, naj koji se pozdravljal iza njega.
Malo kašnje, Marke je bil već glavni na pipi i točil svima po redu ki su dolazili.
Uredno je pazil da se toči dva prsta ispod vrška, dok je sebi i meni točil do vrva.
Oko vojne kuhinje je bilo toplo, pa sam čekal kobasice i razmišljal kako smo Marke
i ja baš uigrani, ko hrvatska reprezentacija – al na alkoholna.

Kako je podne dolazilo tako je i raspoloženje raslo. Najveća galama i zajebancija
je dolazila oko kotla, kej i uvik. Bilo je tu i žen ke su se sredile kej da je prava
ponoć, barem se tako dalo vidit ispod ni kaputov i šalov. Onda se pojavil i načelnik
i delegacija planinarov, pa je sad sve postalo službeno i nekako otmjeno, mada
oko kotla baš i ni tako izgledalo. Tu je alkohol već lagano preuzel devedesetpet
posto prisutnih. Onda je došla i harmonika, taman kad sam pomislil da fali muzike
pa da sve bude kej uvečer. A kad je taj intelekt rastegal to crijevo, ugođaj je postal
kej u Šapcu- takov mu je repertoar bil. Ja znam slušat narodnjake, al majke mi
mile, ove još nisam čul nigdi.

Kako god, kod kotla je postalo živo. Počelo se i tancat, a neki su tobože pivali i
napuvavali se kej purani na svaki stih. To zapravo ima svoju proceduru i tehniku.
Postupak je takav da se uzme zraka i piva dok ima sape. Brada se lagano nagne
prema prsi, al ne prejako. Poza mora bit ravna, a stav ko kod ona tri tenora na
televiziji. Jedino nema okretanja telom livo i desno. Puna čaša se drži obavezno u
desnoj ruci, i mora bit spremna za okvasit žedno grlo u svakom trenutku.
Dozvoljeno je malo okrenut glavu prema drugom do sebe, ne previše, al se brada
od prsi ne smi dizat. Zraka mora bit barem za dvi strofe. Onda se ispuše i opet napuše.

Sve mora bit isto. Ako naj ki piva više ne more, onda se posluži dopingom iz desne ruke.

Postupak se opet ponavlja dvi strofe.

Onaj koji ne zna zavijat, pomaže se tako da prkljavac uvati izmed dva prsta pa ga
trese da bi dobil tu pjevačku tehniku. Nakon tri strofe, veću svi rumeni u licu, što od vina što od zime.

Neki ćedu reć i da je to od peći iz ove poljske kuhinje. Podne je sve bliže, a harmonika se pojačava.

Marke je i dalje čvrsto držal poziciju kod pipe, al se počel i sve više naslanjat na poljsku kuhinju.

Kobasice smo već lanuli. Marke je ispod osovine skril još dvi za kašnje, kad
ogladnimo. I onda je počelo odbrojavanje. Od nekud se stvoril onaj šampanjac, a kad sam
vidil marku pijače, odma sam mogal reć da se va fešta neće baš previše osjetit na
općinskom proračunu. Odbrojalo se, a mi smo se stali grlit i ljubit kej da je prava nova godina.

Svi su se nekako gurali da poljube i ku žensku, jedino se Marke ni dal od pipe. Sa čikom
med zubi, već je imal onu pozu Belmonda na šanku.

Došal sam do njega, donesal sam mu čašu šampanjca, pa smo se kucnuli sa čaša od stiropora.

– Marke, sretna ti bila nova godina!
– Mle, srtnaitbiistotako – ovo je jedva promumljal, koliko ga je vino već zalipilo.

Onda smo ispili taj šampanjac u jednom cugu. Iako je taj cug teško išal, nekako mi se
činilo da bi i mazut lakše prošal nego taj šampanjac. Možda bi bolji bil za salatu. Al
smo došli do dna. I onda smo bacili čaše na zemlju za bolju novu godinu.
Pogljedal sam u Marku. I dalje je bil naslonjen, al je gljedal nekako prema osovini od
kuhinje. Sad sam se i ja počel lagano naslanjat rukom, a od tog zašećerenog
kuvanog vina i vog šampanjca ni mi baš bilo lako održavat balans.
Marke je imal pogled iza kojeg sam znal ča dolazi. Nismo se jednom naljali.
Maskirna jakna mu je bila raskopčana, a vatrogasna kravata prebačena preko livog
ramena. Na livoj strani vidila se i klatila vatrogasna medalja.

Nisam ni stigal reć – „oćeš kobasicu da ti bude lakše“ – kad je Marke bacil kužalj
preko poljske kuhinje i prema njenom dimnjaku. Ono na vrućem dimnjaku uglavnom
je bilo vino i to je duže putovalo pa odma isparilo. Na kujinji su, zato jel su teži, ostali
komadi kobasic i kruva. Obzirom na to koliko je kruva bilo, a koliko je službeno
dolazilo po kobasici, biće da je Marke imal još jedno pol kile u pričuvi ispod osovine.
Nekako mi je došla toplina na noge pa sam pogljedal na se, i vidl da po lača imam
kombinaciju kruva, vina, ali i senfa. Kompletan meni.

– Marke, odi u tri pičkematerine ti i senf! Koliko si toga požderal!
– Nispuno…izvini. To od vog šampanj.. jebomujamat … I krenul je drugi kužalj.
Nekako sam se izmakal, a kužalj je nastavil prema gumi i preko nje. Odma sam vidil
zlo.
– Ne po kobasica!

Sve je preko gume odletilo po one dvi kobasice. Na Marki, koji se držal livom rukom
za kuhinju, vidilo se da je došlo do mozga ča je napravil. Kako ćemo sad dalje pit,
kad nema niš za ubacit use?

– I ča ćemo sad? Ki će to pojist?
– Na kuckina tamo – odgovori Marke i pokaza prstom. Sa strane je stajal nekakovi pas,
koji je još od jedanajst ur stare godine uzaludno čekal da mu ki dobaci čagod rane.
Okolo je atmosfera bila još u čestitanju i pismi, tako da niki ni primjetil ča se događa
oko kotla.
– Znaš ča… ajmo mi kući. Ima kod mene sarme, malo ćemo podgrijat pa ćemo
se vrnut kad dođemo nase. – reče Marke.
– Znaš ča… neka si i ti danas rekal neku pametnu. – rečem.

Lagano smo se odlipili od poljske kuhinje i okrenuli prema igralištu. Pas se odma
zavukal pod osovinu i smazal one zapovraćane kobasice.
Par puta sam otresal nogavicu da otpadne ono kruva ča se još držalo, i onda smo,
naslonjeni jedan na drugog klateć se krenuli prema Markinoj kući.
Iza nas se čula pisma, opet nisam nikad čul, al mi se čini kej da sam čul stih „otišo si
sarme probo nisi“.

E tu su se zajebali. Jer mi baš idemo na sarmu.
Kod Marke smo nastavili pit, pa smo predveče oba ostali ležat na podu u kuvariji.
Probudili smo se tek drugi dan oko podne. Markina stara je već bila javila mojima da
se ne brinedu i da mi slavimo kod nji. Kad smo došli k sebi, Marke je odma krenul
tražit tablete za glavu, a ja sam najprvo bacil kužalj u dvorišće. Onda je nastala
pizdarija jer je Marke vidil da mu nema vatrogasne medalje. Kako je to odelo bilo od
njegovog starog, ni ga smil vratit nazada bez medalje za pedeset godin rada u DVDu.
Prvo smo obišli kuvariju, pogljedali ispod stola i kauča. Onda po dvorišću i po putu
kojim smo došli. Nekako smo po tragovima i blatu na noga zaključili da i nismo došli
po putu nego preko polja pa smo i tamo pogljedali.
Medalji ni traga. Skoro da smo opet došli do Brinja, pa natrag.

Onda smo u kuvariji seli razmislit di bi se još dalo pogljedat.

– Stari će me ubit. Moramo je nać.
– Naćemo ju, ni ona daleko. Znam da si ju imal kad smo se maknuli od kotla.
– Al ni nigdi na putu.
– Ma naćemo ju, neboj se.
– Znaš ča.. idem podgrijat malo sarme, počela me vatat žgaravica od nog
šampanjca.
– More, bolje će nam i mozak delat kad malo pojimo.

Sarma se brzo podgrijala, Marke je metnul čiste tanjire, a onda šefarkom zagrabil
meni pa sebi. Narezali smo kruva, i uvatili se žlice. Marke je svoju sarmu razrezal,
a onda zavatil žlicom. Kako ju je podigal do ust, tako se sa nje zaklatila
vatrogasna medalja.
– Evo je! – dreknul je.
– Jesam i rekal da ni daleko i daćemo ju nać! –vikal sam ja preko žlice.
– Čekaj.. uzel je medalju sa žlice, malo otresal sarme sa nje pa zakvačil na
odelo.
– Sad više neće otpast.
Onda smo nastavili tuć po sarmi u novoj godini koja je baš dobro počela, možda
malkoc i prije neg ča je trebala.


Autor: Mile Rbina (pseud.)

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Pročitajte još
Close
Back to top button
Close