DogađanjaKolumne

MILE RBINA: Krečenje pilića protiv tekuta

Marke Leventina je bil od one sorte ka je cipljena protiv svake vrste rada. Kada smo navečer bili na pivi u varošu, pital me oću li mu doć sutra pomoć obilit slive. Kej i uvik kad me piva oblje iznutra bil sam sklon pomagat cilom svitu, a kamoli nebi Marki. Negdi između pete i šeste boce, za vrime dok je Marke razrađival strategiju kojom ćemo okrečit voćke, kroz glavu mi je proletilo da bi mogal zapravo sam odradit taj posal. Kej i uvik kad se ide delat s Markom.

Al, jebiga, piva mi ni dala da se zajebem i slažem da imam drugoga posla. Ne kaže se džabe da pijan govori ono ča mu pijača kaže.

Kad je sat zazvonil u 7 ujutro, kej da me je neki opalil po glavi, tako mi je zvonilo. Uz muku sam se digal i otišal na umivanje.

Stara me u kujinji gljedala kej da sam pal s kruške dok sam roval po kredencu i tražil kafu.

-Ča si se ti tako rano digal?

-Ma idem Marki pomoć voćke okrečit.

-A to će bit posal… –reče mater.

-Ima kafe? –pitam i pravim se da nis čul.

-Je. Ćaći sam skuvala. Digal se prije tebe i otišal u šumu.

-Pa jel njemu ča ostalo?

-Eno ti tamo na šparetu. Nekako mi izgljeda da bi ti soc najviše pasal jutros.

-A daj mama, nemoj me klat ranom zorom…

Odem do špareta, bilo je taman gutljaj kafe i pol kile soca. Mogal si žlicu za juvu stavit da stoji ravno unutri. Stari volije jaču kafu.

-Idem ća. Popit ću negdi u Brinju.

-Odi, odi. -Reče mater i ode u špajzu.

Izašal sam van i negdi prema prvoj birtiji naletim na Marku.

-E baš dobro ča si došal. Idemo na kafu, onda moram ić u skladište kupit kreča.

-Pa ča to nisi već pripremil? – pitam.

-A kad? –reče Marke tonom i gestom kej da sam vodi Njujoršku burzu.

Na kavi smo pretresli ratni plan, malo podivanili sa šumarima ki su kasnili na posal jer su se već zalokali rano izjutra.

Onda je Marke sel u auto i otišal do skladišta, a ja sam produžil njegovoj kući.

Čim sam ušal kroz vrata dočekala me njegova baba:

-O Mileee. Blažene oči ke te gljedadu!

-Bog baba! Ma ste i vi rano ustali! –rečem ja.

-A jes jes. Moram pilićem dat jist. Već pijučedu kej blesavi. U voj kući ih ionako nema ki naranit.

-Ma nemojte tako. Uvik ima, samo su prezaposleni.

-Aha.. jesu jesu. A jesi vidil moje kokice?

-Nis stigal još. To za klanje?

-Ma kakovo klanje – reče baba – to sam ja prije misec dan zela nesilice u veterinarskoj.

Izašli smo u van, tamo je u maloj ogradici usred dvorišća bilo 10 pilićev. Kad su vidili babu tili su izletit iz tog priručnog kokošinjca, al su još mladi pa nisu mogli nego prvat naokolo.

-Morala sam ji ogradit jer ne smidu još bazat po dvorišću. Mogal bi doć or i sve ji podavit. –reče baba. –A lipi su mi. Bit će jaj.

-Neka Bogu fala. –rečem. -A jesu. Lipi su, baš.

Baba je bacala posije pomišane s vodom, a živad je skakala jedna preko druge da bi došla do zdele sa ranom.

-U veterinarskoj su mi rekli da su to od one najbolje sorte nesilic. Rekal mi je Frane da, ako se pravilno ranidu, da bi svaka trebala dat po 30 jaj na misec. –baba je cvala gledajuć piliće.

-Ča toliko? –čudil sam se.

-Je je. Toliko. A on zna. Pa on je živinar.

-A dobro, ako on kaže.

-A ti si došal Marki pomoć, a? Blago meni, da vas ni, ja bi morala sve sama okrečit. U ovoj kući ionako nema ki delat.

-Ma nemojte tako. Nego, kadi su vam četke?

-Eno tamo u šupi. Ja sam čera sve pripremila. I kante isto.

-Idem ja po nji.

-Odi odi. Grem i ja za svojim poslom.- ode baba u kuću i sa vrat se okrenu da bi još jednom vidila svoje piliće.

-A lipe moje kokice. –reče i zatvori vrata.

Dok sam ja rovaril po šupi i izvlačil kefe. Pojavil se Marke.

-Jebiga, malo sam zakasnil, moral samo otić na kafu sa Perom.

-Ma nisi se trebal žurit –rečem već lagano ljut.

-Sad ćemo mi to. Taj čas. –reče Marke. –Daj kantu.

Dodam mu staru kantu od Jupola.

-Vidiš, najbitnije ti je da se u smjesu stavi dosta kreča. Čim gušće to bolje.

Nasipaval je u kantu dok ni bil zadovoljan sa omjerom.

-Nemoj pregusto. Neće bit dosta, ima puno sliv. –rečem.

-Neka neka. Ne smi gamad doć na slive. –reče Marke kej da je doktoriral na krečenju. I doda:- A moraju se i belit da se vide sa ceste.

Kad je napunil kantu krečom i dodal vode, onda smo to izmišali sa kefa unutri.

-Idemo do sliv. Daj skupa ćemo nosit.

-Neka ja ću. Ti ponesi kefe. –reče Marke.

To mi je nekako pasalo jer se nis til zasrat već na početku posla.

Marke je zgrabil kantu od Jupola, pa se zaletil prema prvoj slivi. Negdi taman kod kokošinjca i babinih pilićev ki su još bili na padeli spotrkne se i poleti naprvo.

Za njim poleti i kanta Jupola. A onda se oboje istresedu ispred pilićev.

Onaj kreč prsne okolo i zalije piliće na padeli, a kako je palo po njimi tako nasta trka i klapušanje unutar žice.

Marke se digal.

-Aupičkumaterinu! I ja i kreč!

-Jebeš kreč. Jel tebi ča? –pital sam, a u sebi sam se smijal da me želudac zabolil.

-Ma ni mi niš. Vidi piliće.

Pogljedal sam u piletinu. Bili su beli kej obični pilići. Sad su samo prestrašeno gljedali i otresali perje. Većini se cidil kreč sa kljuna.

-Baba će popizdit. –reče Marke. I doda: -Aupičkimaterinu.

-Imaš šlauf? Da ji operemo? – rečem.

-Ma nemam, popucal je, a još nis kupil novoga.

-A da donesemo u kanti vode iz kuće?

-Nee. Mogla bi baba vidit pa će pitat ča smo već potrošili kantu. –reče Marke. –ma znaš ča? Možda kad se osušije na njimi samo otpadne pa se neće vidit.

-Jako pametno. A slive? –rečem?

-A jebiga, napravit ćemo s onim ča je ostalo.

Ni baš bilo vrimena jer bi se kreč na pilićima mogal ošušit, pa smo nas dva nabrzinu premazali slive. Al kako je većina kreča završila tamo di ni trebala, ono ča je išlo na voćke jedva da je premazalo koru.

Kad smo završili posal, pogljedali smo uradak…

Tamna sivasta kora na sliva dobila je samo lagani premaz pa je izgljedala malo svitlije.

-Ma dobro je to. –reče Marke. –Neće gamad na to.

Nekako nis bil siguran u to, ali ča je tu je. Trebalo se sad pozabavit piletinom prije nego baba vidi.

A baba je izašla van.

-Dico, ote pivu popijte! –pozvala nas.

-Evo baba, saćemo! –Odazval se Marke na brzinu.

Zaletili smo se prema njoj i dok smo uzimali pivu pazili smo da je okrenemo od pilićev da ne vidi.

-A vridnjaci moji jedini! -tepala je baba.

-Ne znam ča bi bez vas. U voj kući niki niš ne dela, samo moj Marke. A i ti Mile voliješ doć i pomoć.

-A mora se. –rečem. –Ki će si pomagat ako mi sami sebi nećemo?

-Jimate još puno? –baba će.

-Ma kakovi, već smo skoro gotovi. –reće Marke.

-E kad prije?? –začudi se baba i okrenu prema sliva.

-Pa ča ste obilili, niš se ne vidi?

-Pa neš vidit jer je oblačno pa se ne beli kej na suncu. A nisi ni ćale ponesla. –snašal se Marke.

-A jee moj sinko, ma si u pravu. Kad bolje pogljedam onda se vidi. A i to vrime se minja svaki dan pa me već kosti bolidu. Jopeta će bit kiše… joo meni, jadna ti sam vako stara..

Marke i ja smo se na brzinu pogljedali nako preko boc pive. Dobro je prošlo.

A onda je baba rekla:

-Niš dico, samo vi delajte, ode ja do svoji pilićev…

Skočili smo oba, Marke je probal reć da smo gladni i da bi bilo dobro čagod narezat, ali je baba bila brža. Toliko je volila svoje piliće.

Onda je stala ispred ogradice.

-Ča je ovo?? Čiji su vo pilići??!

Pilići su u međuvremenu pročeprkali zemlju i piljotinu tako da su sakrili kreč sa zemlje. Ostali su samo oni, beli i veseli.

-Pa ča nisu tvoji? –pital je Marke jer mu ni niš pametnije palo na pamet.

-Ma nisu, moji su bili smeđe-crvenkasti, ma si ih i sam vidil! Vo su obični beli za klanje! A kadi su moji pilići? – pitala je baba sad već sa tugom u glasu.

-A da to nisu od one sorte koja minja perje dok su mali? –pital sam ja.

-Aa? –zinula je baba. Biće da joj je to ča sam rekal jednako glupo izgljedalo kej i meni.

-Ma znate, ono kej oni konji koji kad se oždribidu svi su crni, a kad malo porastedu postanedu beli. –nastavil sam pametovanje.

-E da, to su ni konji iz Lipic! –skužil je Marke pa nastavil.

-Ne iz Lipic, majmune. To se kaže Lipicaneri.

-E pa lipicaneri i jesu iz Lipic. –nastavil je Marke. –To smo učili u školi.

Prekinula nas je baba.

-Ajooooo meni majko moja jadnaa tii saaaaaaaaam! –pa se uvatila za glavu.

-Jeba sebe naj iz veterinarske ča mi je to prodaaaaal!!

-Nemojte tako, možda ni on ni znal! – rekal sam.

-Ma ča ni znal! Svi oni gljedadu kako bi nas penzijonere kadi zakinuli. Ajooooooo!!

-Ma daj baba, nemoj sad dramatizirat! –rekal je Marke. –Kokoš je kokoš. Ionako će prije il kašnje završit u padeli ili protvanu.

-Vo ni bila kokoš za jilo! –dreknula je baba. –Ja ću sad policiju zvat! Nećedu oni mene varat!

-Ma kakva policija, zbog pilićev? Pa jesi ti poludila, ča će selo reć? – Marke se sablaznil.

-Neka kaže ča oće! Dosta je bilo tog! Najlakše je po sirotinji! –baba je zakuvala.

-Ja mislim da bi bilo dobro prvo otić u veterinarsku vidit ča je. Možda su se oni zabunili? –rečem.

Baba se malo zamislila, al joj je i dalje bis izbijal na uši i oči.

-Bravo Mile, dobro si se sitil! –rekal je Marke. –Evo baba, da se ti vako ljuta ne ideš svađat gori, mogli bi ji Mile i ja otpeljat pa da vidimo ča je. Ako su se oni zajebali, onda ćemo ji vratit nazad i uzet druge?

-O dica moja draga, bil vi to napravili? –reeč baba, sad već malo smirena vom idejom.

-Ma kako nebi? –reče Marke –Vidiš kako smo i slive brzo okrečili, tako ćemo i vo brzo rešit.

-Ooo draga moja i dobra dica! Saću vam nać kutiju u ku ćete ji metnut! –reče baba i brže ode u kuću.

Nas dva smo se pogljedali, već i sam ne znam ki put u vom danu. A onda je Marke rekal:

-Aupičkumaterinu. Dobro smo se snašli.

-Aupičkumaterinu. –samo sam dodal.

Baba je izašla sa kutijom pa smo piliće potrpali u nju. Stavili smo ih u bunker Golfa jedinice čija se vrata nisu smila jako zalupit od truleži jer bi se sav raspal. Alli Marke je bil ponosan na taj auto i ne bi ga dal za niš na svitu.

-Malo troši. Zaboraviš kad ga natočiš. A i ulje moraš dosipavat svaki sto iljad. Ne bi ga dal, nema ti novac. –reče kad smo seli unutra i kad je dernul s vrati.

-Marke, sunce moje! –zazvala je baba kroz šajbu.

-E baba?

-Ako nemadu crljeni nesilic, vrati im ve nazada, a oni neka ti onda vratidu novce!

-Nema problema, sve ću ja sredit. –reče Marke, kresnu auto i mi izjurišmo iz dvorišća na cestu.

-Kamo ćemo? –rečem.

-Pa u veterinarsku! –reče Marke.

-Jesi ti munjen? Pa pilići su ofarbani!

-Apuičkumaterinu! Skoro sam zaboravil! –Marke kej da se sad probudil.

Na brzaka smo sagljedali situaciju i odlučili otić na Brodić. Tamo ionako već duže niki ne zalazi, još odkad je „grom pukal“ u branu.

Parkirali smo auto, odma iza mostića izvadili piliće iz bunkera pa u plićaku do mosta oprali pile po pile. Sve smo se bojali da ipak ki ne naleti. Kad smo završili, piliće smo pustili da malo gacadu i lovidu punoglavce. Onda smo zapalili po cigaru.

-Dobro je.. –reče Marke –sve se opralo.

-Je.. –rečem dok sam vukal dim.

-Dobar dan! –začulo se iza nas.

Okrenuli smo se kej opareni.

Iza nas je stajal Stipa koji žive malo dalje od Brodića.

-Ča se dobroga dela? –pital je. –Malo je rano za rake vatat. To treba unoć.

Dok je govoril, gljedal je piliće i u sebi se valjda pital čiji su…

-Ma kakovi raci.. –Marke će – Došli smo okupat piliće.

-Pa ča se pilići kupadu? –začudil se Stipa.

-A da.. to su vi novi, uzgojeni u inkubatoru. Rekli su nam u veterinarskoj da ji je dobro jedamput misečno oprat u čistoj vodi da ne dobijedu tekuti.

-A ča prašak za tekut ne pomaže? –pital je Stipa.

-Ma vraga, tekuti su postale otporne na njega, kažedu da ji ladna voda najbolje ubije. –dodal sam ja.

-Vidiš vraga, nis znal. A i bolje je tako, niš ni zdravo čime god da se šprica. Od salate pa do pilićev. Prirodno je najbolje. Svećedu nas potrovat s tom genetikom. –reče Stipa, a pritom nas je gljedal kej da smo sad pobigli iz ludnice.

-Ma je.. prirodno je najbolje. A vako se uštedi i na rani jer pojidu muv i punoglavcov iz potoka. –završil je Marke.

-A niš, samo vi delajte, ja moram svojim poslom. Ajte Bog. –reče Stipa.

-Bog.

-Živili.

I ode stipa. Vrag zna ča je nakon vog razgovora mislil u sebi. A mi smo ugasili čike, pokupili piliće, što je malo potrajao jer se njimi sviđalo na novom mestu pa se nisu dali nego su bižali naokolo.

Onda smo piletinu odnesli babi, ku su obljale suze radosnice jer je jopet dobila svoje nesilice. Rekli smo joj da su joj u veterinarskoj rekli da se ispričavadu zbog greške i da joj dajedu još 5 nesilic samor da ne priča nikome. Baba je bila sretna kej nikad do sad i cilo vrime je govorila kako je vo prava država i kako se brine za sirotinju i penzijonere.

Kad smo izašli iz njegove kuće, Marke i ja smo zbrojili novce koliko nam je još ostalo kad smo kupili pet novi nesilic za „ispriku iz veterinarske“. Ostalo nam je taman za dvi pive u birtiji.

I otišli smo popit. Nakon prvog ladnog gutljaja dogovorili smo se da nikom nećemo pričat o krečenju i pranju pilićev. Stipi ionako niki neće virovat ako i kaže da smo u potoku prali piliće od tekuti. A i ki bi nam pametan opće viroval?


Tekst: Mile Rbina (pseud.)

 

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Pročitajte još
Close
Back to top button
Close