Događanja

MILE RBINA u bolničkoj ČEKAONI – “osamdeset i četire godine…muoj sinko…e da me Buog oće uzet!”

Pondiljak. U Brinju sajam kej i svakog pondiljka. To se ni prominilo već Bog te pitaj od kad. Jedino ča se prominilo je da nema Kinezov. A i vi naši je sve manje tako da celu placu moreš obać izmed dva guca pive. Na tom putu uvike vidiš iste penziće kako u krugu stojidu na istom mestu i prepričavadu kakov alat ima vaj na nom štandu i da „to ni skupo al to ni to jer nema do nemačkih alatov“.

Tu se i moj stari najde pa nakon diskusije o kvaliteti alatov na otvorenom, pređedu u konferencijsku dvoranu u bufet i nastavidu debatu. Ni da se baš moj put nekako razlikuje od njiovog, ali ja barem prominim birtiju u danu. Njima je jedan pondiljak bufet, a drugi pondiljak, mesto nekad znano i ko „Stari hotel“, a kašnje malo više otmenog naziva: Šeraton.

Šeraton se isto oslanja na tradiciju pa se unutra niš ne minja već preko 60 godin. Jedino konobari i konobarice. Čak je i originalna farba na zidovima, pa se nekad pitam zač to nisu uzeli za muzej narodnog blaga nego išli delat novi. Nekako sam danas baš zaplaniral proć turneju od Šeratona, uplatit loto pa preko place onda u birtije oko mosta, malo na placu, onda do kladionice pa nazada, al me stara pretekla:

– Mile, sunce… aj otiđi u ambulantu, ja ne mogu. Doktor će ti dat recept pa ‘š mi u apoteki dignut prašak za glavu i još neke tablete.

– A daaj mama, pa znaš kakova je gori gužva pondiljkom.

– Mile, puknuće mi glava, a moram i južinu spremat, prascem nakuvat. A stari je već izašal sa kumom Jojom i znaš da se neće vratit prije pet. Neš trebat puno čekat ja sam već zvala telefonom, doktor je rekal da samo pokucaš kad dojdeš.

– A je.. jel trebam i ku kunu ostavit? (počel sam preračunavat oće mi ostat za pivu i loto)

– Ma kakovi, ča pričaš? Već sam mu dala kobasic ča nam je ostalo od zimus.

– Aj dobro onda.

I tako sam krenul van prema bolnici. Nekako sam računal da to gore čim prije obavim tako da mogu na miru obavit procesiju pondiljkom. A kad sam došal u čekaonu, vidil sam da to i neće tako lako. Čekaona je bila puna bab, dva, tri deda koja su iskašljavala tako tvrdo da mi se želudac počel dizat. Bilo je tu i još par oni vridnjakov koji su se uspili zajebat prvog radnog dana u tjednu. Jedan je imal zamotan prst, drugi flaster na čelu, a za trećeg nis siguran ča mu je, al po faci bi rekal teški akutni nišnedelatitis. Sigurno je bilo nekog posla kod kuće, a njega je „naglo zabolilo“ pa su žena i dica nastavili delat dok „ćaća ode do doktora jer mu ni dobro“.

Bit pondiljkom u ambulanti je isto tako važan društveni događaj kej i bit na placi. Ja sam računal na ono ča je stara rekla o kucanju preko reda, pa sam krenul pravo prema vrati od doktora i taman da ću doć do nji kad neka baba dreknu:

– A kadi ćeš ti?

– Ja trebam samo recept podignut, ne trebam se pregledavat. Odma je to.

– Da ne bi. Ja čekam vodeka od 6 ujutro. A bolidu me križa, u rebri me probada i noga mi je naotekla.

– Ali odma sam ja. Došal sam umesto mame, a i doktor je tako rekal.

– Neka je rekal. I ja bi tila da je neki došal umesto mene ali ni. Cela je čekaona sad gledala u me kej u narodnog neprijatelja.

– E ča ćete moja guospe. Takova vam je ta današnja omladina. – to je sad rekal onaj vridnjak ča je pobigal od posla. – to nema poštovanja prema stariji ni voliko ispod nokta. (noktom od palca je zapel po gornji zubi da se čuje ono „kvrc“).

I skoro se zajebal jer u gornjem redu baš i ni imal puno zdravih zubi. Nekako sam stekal dojam da mu se jedan počel klimat jer iza toga ni niš više rekal već je samo napućival gornju ćubu kej konj i ispod nje nešto prtljal jezikom.

– Bome je. Nekada se znalo rieda.– rekal je jedan od oni dedov, i izvukal jedan kvalitetni kašalj. Onda se počel ogledavat oko sebe i nešto prežvakavat u usti. Biće da mu je to što je došlo iz pluć došlo do zubi, a ne bi baš bilo lipo pljunut na pod. Gledal je dal ima kadi ona velika pepeljara, ali toga više ni otkada je pušenje zabranjeno. A da se digne sa klupe to baš i ni bilo pametno jer je još ljudi dolazilo pa bi ostal bez mesta. Tako je to malo prežvakaval, a onda progucal nazada. Dobro je ča pivu nis stigal popit.

– Ajde ti lipo stani tu sa strane i čekaj kej i mi svi. Prošal je komunizam. Da nebi. Sad je demokracija i imamo naše rvate na vlasti. – sad je to rekla neka treća baba.

– Je je.. lipi su nam ti na vlasti. Opljačkali su sve ča se dalo. Al neka, bitno da su naši, da nisu komunjare. Vo je rekal naj sa zamotanim prstom.

– A ne nisu. Pa sve i jedan je bil u savezu komunista prije – došlo je odnekud iz čekaone.

Na mene više niki ni obraćal pažnju. Odustal sam od kucanja i stal sa strane vrat. Čekaću da izađe sestra pa ću je pitat. A diskusija je skroz prešla na politiku.

– Ni bitno ki je bil, a ki ni bil u kakvoj stranki. Bitno je kakav je čovik. – Svi su ni isti. A i ovi naši tuote. Ča su oni napravili? Niš!

– Ni ni onaj prije niš napravil, ko i onaj prije njega.

– Od čega će napravit? Pa nema od čega. Uč su potrošili sve te nuovce?

– Koda nama treba općina. Još uvik moraš ić u Otočac po ono ča ti treba.

– Ja sam neki dan došal u općinu vidit oće li se napravit put do moje drage. I onda mi je na rekla da bi se trebal najavit za razgovor, da ne mogu samo vako doć. Ča se ja imam kome najavljivat? Koda idem precjedniku republike, onom Mesiću.

– Ni više Mesić.

– Ča ni?

– Ni više Mesić.

– Kako ni? E ki je sad?

– Sad je Josipović.

– Ma ne govorim o tom precjedniku, ča ti slušaš?

– Pa rekal si onom precjedniku republike Mesiću.

– Ljudi moji.. ča se petljaš u politiku ako ne znaš o čemu govorim. Onda se iz drugog kraja čulo:

– Ja mislim da su oni dobri, eto mi smo dobili rasvjetu u selo. Dok je onaj prije bil nismo dobili niš.

– A je je.. svitlite ko u Betlehemu. Tri bandere i dvi sijalice. Više deladu po danu neg po noći.

– Lej ča, sinko muoj… Sad je u čekaoni bila galama kej u birtiji. Onda je na vrata izašla sestra.

– Molim vas lijepo za tišinu! Pa kako doktor može raditi u ovakvoj galami? Budite malo pristojni! – i zalupila s vrati. Ja nis stigal ni beknut. U čekaoni je nastal muk. Deda je opet počel kašljat, al sad potiho. I tako je vrime prolazilo. Iz ordinacije još niki ni izašal. Biće da je neki strašno bolestan. Nakon nekog vremena jedan od oni mlađi će više ko za se:

– Ča va toliko dela unutra… – Baš. Ja sam vuodeka od prije osam i još nis stigla na red.

Pa onda opet tišina.

– Juoooj… ajme da mi je umriit… Sad smo svi pogledali u neku babu ča je sidila u ćošku.

Kad je dobila pažnju onda je počela:

– Ajoooo… osamdeset i četire godine… muoj sinko… sve me bolii… e da me Buog oće uzet.

– Neka vas neka, nek se patite još malo. – rekal je onaj vridnjak. Baba ga je pogledala malko čudno. Al više ni jokala. Onda su se vrata otvorila. Sestra je ispratila neku babu koja se okrenula na vrati:

– I fala vam lipo doktore, baš ste mi pomogli! Već mi je bolje. Onda je u čekaoni stala do neke druge babe.

– Dobar je vaj novi doktor. Baš smo se lipo izdivanili. Sve zna, baš je učen, a još je mlad.

– Ča ti je rekal, ča ti je?

– Rekal je da dojdem za petnajst dan, al ja ću doć opet u pondiljak, za sedam. Da mu rečem kakve su ve tablete ča mi je prepisal. Idem ih sad odma u apateku uzet dok još ni gužve.

I ode, a da mi nismo saznali kakva ju je to teška i opaka bolest napala. Sad sam već počel gledat na sat i računat oće li se lutrija zatvorit. Vrata su se otvorila, a sestra je rekla.

–Slijedeći! – i okrenula se prije neg ča sam uspil bilo ča pitat.

– Makni se da projdem. – baba je proletila pokraj mene i odgurnula me da sam skoro pal preko deda. Ušla je, vrata su se zatvorila, a u čekaoni je opet nastal muk. Onda se nastavila priča:

– Voj ni vrag ni. Jeste vidili kako je utrčala unutra? Kej da ima trideset godin, a ne šezdeset i ku. … A ča je tebi s tim prstom?

– Pogodilo me drvo.

– Pa ča si delal?

– Cipal sam drva.

– Pa kako baš u taj prst?

– Tako je odletilo, jebeš mu mater.

– Pa jel slomilo ča? – A malo je kože skinulo, do kosti.

– U jebemti. A jel boli?

– Boli u pičku materinu. Dobro ča sam odma zamotal da nis iskrvaril.

– Da ni kakva špranja ostala unutri?

– A nek ide u kurac ako je. Izvadiće je.

– Ča ćeš ako ti prst odsičedu? Jel moreš micat šnjim?

– Odsićedu kurac. Da ne bi! Pa nis ga na cirkularu fraknul!

– Ča znaš. Vidiš da u voj modernoj medicini sve sičedu. Onda ti stavidu protezu. Samo zato da ti moredu dobro naplatit.

– Nek odsiče sebi ča oće. Meni neće niš sić.

– Valja neće. Mom kumu nisu tili sašit prst nazada kada ga je fraknul na cirkularu.

– Pa zač nisu?

– Rekal je doktor da mu je još sedam ostalo i da mu je to dosta za no čim se bavi.

– A ča dela?

– Pili drva po selu, jel čuješ?

– A ča je napravil?

– A ča bi.. taman je pogljedal u gazdaricu ča je izašla s rakijom, gurnul je ruku malo dalje i jebiga… uzel je nož i odsikal ono prsta ča je visilo na malo kože. Na žena kod se onesvistila kad je vidila. I tako je otišal doktoru. Onda mu je ovaj rekal da je lud i da veće budale u životu ni vidil (ceril se kej da mu je kum najveći ratni heroj, i usput gledal kakov efekt na nas izaziva ta priča)

– Onda ga je kum pital jel more to sašit nazada il ne, da ga ne zajebava tuote jer ima još šest metri za ispilit. Onda mu je doktor jopet rekal to ča mu je rekal. Zamotal mu prst, inekciju mu ni mogal dat jer je vaj lasnul već četire pive prije neg ča je prst odsikal.

– Pa kako je onda, ča je napravil?

– Niš, otišal je na još jednu pivu u birtiju i vratil se ispiilit ča je ostalo.

– A svašta. Kakov je to doktor?

– Opće prakse. Samo takovi ti dolaze na selo, kej da ne znaš. Oće nam kirurga valja poslat? Aha, oće…

Možda bi se diskusija i nastavila, al su se otvorila vrata i na njimi se pojavila sestra. Ispraćala je babu van.

– Fala vam lipo doktore, kako ste mi pomogli, aj nek je i knami došal neki ki zna svoj posal. Baš vam fala. Baš smo se lipo nadivanili! Buog!– tepala je baba nekom iza vrat.

– Ajte bog – reče sestra, službeno nasmijana.

– Izvin’te, ja bih trebao samo recept podignut… –uvatil sam priliku.

– Mladi gospodine, ne možete preko reda. Ovi su ljudi ovdje bolesni i čekaju već od jutra…

– Tako je. ja čekam od 6 ujutro!

– Nego ča! Ja sam tuote od osam pa još nis stigla na red! Kej da sam takal med ose.

Okrenul sam se opet sestri, a ona me dočekala:

– Uostalom, sad je pauza. I zatvorila mi vrata pred nosom. A tamo je lipo pisalo pauza od 11:30 – 12:00.

– E va današnja omladina… -opet se javil naj vridnjak – to se uvik nekamo žuri. Tako sam se i ja žuril pa sam najebal.

– A sinko ča se tebi desilo? – pitala je jedna od 25 bab iz čekaone.

– E moja guospe… a ča ni.. Jebemti pondiljak i čekaonu i doktore i sve! Dalje nis slušal. Izašal sam van i otišal pravo u apoteku. Uzel tablete za glavu (praška ni bilo) i požuril uplatit loto pa na pivu. Jer ni piva slatka neki drugi dan koliko je slatka pondiljkom. Pa dobro sad, ni baš ni subotom baš tako loša…


Tekst: Mile Rbina

 

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close