Miješani, kečap-majoneza

U jednoj od prethodnih kolumni sam pisala kako u Hercegovini imamo svoje izgovore imena, tipa palaĆinke ili sendviĆ, a ne njihove verzije sa slovom –č. Budući da smo palaćinke obradili, vrijeme je da se bacimo na sendvić. Sendvić je onaj super brzi obrok kad nemaš kad jesti, a hoćeš pojesti nešto ukusno, ili onaj spori obrok kad je skuhana raštika, a tebi je se ne da jesti drugi put taj dan, ili si pojeo samo dvije žlice raštike, čisto da je materi srce na mjestu. Doduše, tu mi mater (koja lagano postaje kultna ličnost skoro svih mojih food kolumni) i nije tipična mater. Tu je kod nas prisutna zamjena uloga. Ja sam ta koja nju tjera da jede nešto na žlicu, budući da, da se nje pita, ona bi svaki dan, tri puta dnevno, jela topli sendvić i pila sok od naranče iz tetrapaka na slamku (zovemo ga Goal, jer smo taj pili u školi) uz to. Pri toplom sendviću mislim na sendvić koji je presovan u tosteru za sendviće. Majka Kraljica ga zove SATRANI sendvić. Ako ga slučajno naruči da ga ponesemo iz grada, bolje ti je doći bez njega, nego sendvić donijeti bez Goala, jer nije to to ako nije jedno uz drugo. Živa drama! Razmišljajući o ovom brzinskom, a tako ukusnom jelu, shvatila sam da kroz faze odrastanja topli sendvić u Hercegovini predstavlja drukčije značenje i nosi drukčije uspomene, koje želi obraditi u ovoj kolumni.

DJETINJSTVO I OSNOVNA ŠKOLA

Moja sjećanja na topli sendvić sežu još u predškolsku fazu, kad je tata bratu i meni donosio tople sendvić doma. Naime, mater je imala trgovinu odjeće na Brigu (u Širokom Brijegu). Budući da se na Brigu nalaze gimnazija i strukovna škola, tu se nalazilo i nekoliko trgovina koje su prodavale tople sendviće za učenike. Taj okus i miris sendvića je bio najbolji što pamtim. Bili su to klasični sendvići sa parizerom, topljenim sirom i majonezom kao prilogom. U životu sam pojela brdo ovih sendvića, ali ti iz predškolske faze se ne mogu zamjeniti niti zaboraviti. Što se tiče osnovnoškolske faze, najhrabriji trenutak tog doba je za mene bio u prilog ubaciti i kečap, uz majonezu. Ja sam netko tko kečap voli u manjoj količini, čisto da podigne cijelu priču. Uz majonezu ide super, ali da bi mogla pojesti sendvić sa samim kečapom kao prilogom, čisto sumnjam. U toj fazi sam ljude dijelila na tim kečap i tim majoneza. Ja sam ostala tim majoneza, još uvijek.

SREDNJA ŠKOLA

U srednjoj školi, budući da se nalazi na gore spomenutom Brigu, jela tople sendviću na velikom odmoru. Ovaj put sam bila hrabrija i jela miješani sendvić (šunka i sir) sa majonezom i kečapom kao prilogom. Kupovala sam ih uvijek na istom mjestu gdje mi ih je tata kupovao kao djevojčici. Ovo je jedinstvena prilika da se zahvalim vlasnicima, Mariju zvanom Tajco i njegovoj supruzi Radmili, budući da mi je Tajco uvijek davao sendvić preko reda, na način da bi šapnuo Radmili: ‘Daj Mariji!’, i ja bih s vrata dobila sendvić, kao i da se ispričam svim generacijama koji su poslije mene dobivali sendviće. Sorry, ljudi, ali veza je veza. Uvijek vjerni (Tajcinim sendvićima). Jedini put kad u ovoj dobi jedem sendviće kod Tajce je za vrijeme devetnica Velikoj Gospi, kad se s rodicama poslije mise vraćam pješke doma, naravno, uz sendvić. To je već postala tradicija.

Također, za vrijeme srednje škole, nakon večernje mise nedjeljom bi se sa društvom spustila u grad i išli smo Kod Tije na topli sendvić, isto kultno mjesto za sendviće. Doduše, netko pamti Tijine sendviće i kao okrepu u 3 h ujutro, nakon lude noći (čitaj: alkohola poplava). Kažu da ništa ne krijepi kao topli sendvić pred odlazak kući, a nakon kojeg promila. Ja ne znam pošto sam ja fina cura koju alkohol samo uspava i uopće na nju ne djeluje kao na ostali svijet. Niskotlakaš, što li?

STUDENTSKI DANI

Studentske dane, u smislu toplog sendvića, pamtim po životu sa cimericom Ivanom (koju od milja zovem Huanita) i našim odlascima u ‘Student bar’, preko puta Građevinskog fakulteta, ali mi bi išle jesti oko ponoći. Ili jer smo dokasno učile za ispite (ja bih zaspala čim bih pojela) ili jer postimo u Korizmi pa da se najedemo nakon ponoći. To su bili sendvići od pola metra, ali doslovno. U međuvremenu smo dodali i kukuruz kao prilog. Prvih godina su imali dostavu u dom (pa su koji put ponijeli i cigarete – koje btw ne prodaju, ali su bili dobri, ili ih je Huanita lijepo zamolila), a kasnije smo same morale u ponoć ići po sendviće. Bože, pa to su bili dani!!!

ONO KAD ODRASTEŠ

U sjećanju mi je ostao jedan tekst hercegovačke spisateljice Martine Mlinarević-Sopte, gdje je napisala da, bez obzira što kad odrasteš imaš svoj stan i možeš jesti u restoranu, ništa nije slađe od toplog sendvića pojedenog u autu, parkiranog uz rijeku, u tom smislu. Vjerujem da ništa nije zanimljivo kad to dobiješ. I mislim na materijalne stvari. Duboko vjerujem da je ovo podsjetnik da bi bilo dobro podsjetiti se na dane kad smo imali manje, a osjećali puno više. Jer ljudi ne pamte što ste im dali, nego kako su se osjećali uz vas.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!