Međugorski fenomen i mamićevski poučak

U lipnju 1981. u malom i neuglednom hercegovačkom selu Međugorju, na Ivandan, ukazala se Gospa, kako to obično biva kroz povijest Crkve- djeci. Otvoreno dječje srce spremno je bez puno pitanja prihvatiti očima i razumu neshvatljivo, iako se neki sutradan nisu vratili. Dan poslije, 25. lipnja, ponovo se ukazala i tada je krenula poruka mira cijelome svijetu. Poziv na mir, molitvu i obraćenje bio je toliko intenzivan da se katkad činilo suvišnim uporno ponavljanje. A Gospa je pozivala: “Mir, mir i samo mir!”

Točno deset godina kasnije dogodio se rat, najprije u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini pokazao je svoje najkrvavije lice. Krvlju plaćena samostalnost, strah i očaj, nepregledne kolone izbjeglica, spaljene crkve i domovi, zadah smrti i beznađa postale su svakodnevne slike, a iz Gospina Međugorja pozivalo se na mir. Molitva nikad nije bila jača, i urodila je plodom- strahote su ublažene, rat je završio, a Gospa je ostala. I njezine poruke. I tako već trideset sedam godina. Kad je jedna od vidjelica na inzistiranje svećenika pitala Gospu dokad se misli ukazivati, ona je blago upitala: “A zar sam vam dosadila?” Više je nikad nisu tako nešto pitali. Katolička crkva, koja je s pravom oprezna u priznavanju ovakvih nadnaravnih događaja, ima svoje jasne kriterije, komisija koja ispituje događaj sastavljena je od stručnjaka i duhovnih autoriteta, ali u cijeloj priči možda zaboravljaju sagledati stvari očima djeteta koje se raduje svojoj majci. I danas se u Međugorju događa Isusov dar apostolu Ivanu: “Evo ti majke”. Kardinal Hoser je to prepoznao.

Majka je uvijek tu kad je potrebno, kad svi u nas posumnjaju ili nas napuste ona ostaje i tješi, podiže i voli, nenametljivo svojim blagim majčinskim likom daje sigurnost i nadu, opominje i savjetuje. I kao što je bila među učenicima na dan Pedesetnice, tako i danas živi sa svojom Crkvom i neumorno nas zagovara pred svojim Sinom. Unatoč svemu što naš pogled pokušava odvratiti od križa i presvete euharistije, unatoč zalutalim koracima koji hrle ususret profitu i zaradi, unatoč ponekad zaboravljenoj istinskoj poruci Međugorja, ono ostaje zagrljaj neba i zemlje, ispovjedaonica svijeta, tiha blagost koja daždi s nebesa, besplatna Božja milost darovana čovječanstvu da ga izdigne iz kaljuža sebičnosti i grijeha. Zato Međugorju nije potrebno brzo priznanje, ono je priznato u srcima milijuna koji su preko Majke pronašli Sina. I to je najveća snaga Međugorja. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.

Iako, tamo gdje Bog sagradi katedralu, sotona će barem kapelicu. To znaju i lažnjaci koji se izruguju međugorskim svetinjama, s krunicom oko vrata i rukom duboko u tuđem džepu, pa se u Međugorju skrivaju i promašuju svu njegovu bit. Daleko od Gospe, a blizu bankomata.

 

 

 

---

Foto: www.međugorje.ws