Vijesti

Luka Tripalo za Lika Club: Ono što mene pogoni jest molitva u kojoj postajem svjestan da ono što ja činim može učiniti i netko drugi

Luka Tripalo je rođen u Zagrebu, djetinjstvo proveo u Daruvaru i Virovitici, gdje je završio Glazbenu školu Jana Vlašimskog i Katoličku klasičnu gimnaziju te počeo ići na Framu. Student je druge godine studija Farmacije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, aktivni framaš i kolumnist Framaportala, član Svjetskog saveza mladih Hrvatska, alumni Mlade pozitive i član zbora Capella Miercoles. Dobitnik je Hrvatske književne nagrade grada Karlovca za mlade pjesnike Zdravko Pucak za zbirku Podina te Nagrade na 49. Šimićevim susretima u Drinovcima za zbirku Theta.


1. Što je tvoje najveće postignuće u životu?

Mislim da prečesto govorimo o postignućima; tako ono bitno poistovjećujemo s onim čemu pristižemo i što ostavljamo iza sebe, dok su one najbitnije stvari zapravo dostignuća – stvari koje nas dostižu, koje idu nama u susret. U tom smislu, moja su najveća dostignuća moja obitelj i moja djevojka, moji prijatelji i moje framaško bratstvo. Tek zbog svih njih ima smisla stremiti postizanju nečega – mislim da je i sama ta spoznaja o Drugome važno postignuće koje današnjem svijetu vidno nedostaje.

2. Kako sve uspijevaš? Otkud snaga, vrijeme? Tempo nije problem?

Iskreno govoreći, često i ne uspijevam! Ne toliko zbog nedostatka snage – nisam baš čovjek od mirovanja – koliko zbog nedostatka vremena ili, točnije, organizacije vremena. Pretrpavanje rasporeda zamalo mi je profesija, ali nisam se još toliko izvještio u samom raspoređivanju pa i uz najbolju volju zaboravljam ili kasnim.

Na svu sreću, u svemu čime se bavim nailazim na ljude koji imaju razumijevanja za moju raspršenost, ali, još bitnije, i koristan savjet. Naime, sve mi je jasnije da danas činimo mnogo stvari kako bismo imali privid da nešto mijenjamo, dok se nešto zbilja može promijeniti samo kad prepoznamo svoje kada i ispunimo ga dobrim kako.

3. Glazbenik si. Koja ti je najdraži žanr glazbe?

Robert Johnson bi rekao, all music is good music; i ja teško da mogu povući granicu između delta bluesa i acid rocka, prog rocka i klasike, countryja i novog vala. Kad sviram, mahom je to blues i ragtime – sve između Blind Blakea i Blind Willieja Johnsona. No, glazbena lektira ovisi o trenutku i mjestu, društvu osjećaju. Kad sam sam, redovito posegnem za Neilom Youngom ili Zutonsima, kad vozim, slušam Audioslave ili Supergrass, za učenje sam znao slušati Debussyja i Satiea, dok su za posebno uživanje rezervirani The Thrills, Nick Drake, King Crimson, Grateful Dead…

4. Književnik si. Preferiraš li nekog određenog spisatelja ili u svakome vidiš uzora i ideje koje te nadahnjuju?

Svako pismo nudi obilje mogućnosti: nekamo otputovati ili negdje mirovati, nešto vidjeti ili nešto izgubiti iz vida, nešto raspoznati – makar i samu manjkavost nečijeg pisanja i vlastitog čitanja. No, jasno, ne nude sve knjige isti užitak u tekstu. Za mene su ti najveći trenuci užitka bili mahom povezani s poezijom ili poetskom prozom – Šopova Tajanstvena prela, potom Tagoreovi Gitanjali, Perseovo Progonstvo, Quasimodovi i Poundovi stihovi, Beowulf.

Ono što pak najviše čitam jest hrvatska poezija – tu se ne mogu odvojiti od Slavičeka, Milićevića, Makovića, Mrkonjića, Zidića, Petraka. U svemu tome nadahnjujuća je sama mogućnost drukčijeg govora, tog tamnog zvuka praznine – njegova osluškivanja čitanjem i opipavanja pisanjem, što se doista najjasnije očituje u poeziji.

5. Napisao si zbirku poezije „Podina“. Kako je to nastalo?

Podina je nastala kao sukus tromjesečnog bilježenja značajnih i beznačajnih iskustava stihom i nešto manje prozom. Skoro bih rekao u jednom dahu – to je bilo ozbiljno promišljanje moga vlastitog pisanja i čitanja, ali i samog jezika i svjetova koje nudi – bivanja i sjećanja, vremena i prostora, praznine i prisutnosti.

Započeo sam je pišući nešto drukčije od onoga što sam dotad pisao, a tijekom pisanja shvatio sam da oblikujem konzistentnu zbirku pjesama koja nudi i vlastiti ključ čitanja – uranjanje u tamnu jasnoću riječi koje je zapravo uranjanje u svijet. Zato

Podina kao podnožje od riječi koje zahtijeva čitatelja koji će sudjelovati u njihovoj igri.

6. Baviš se i promicanjem kulture. Možeš li reći svoje ciljeve i želje?

Trenutačno vodim jedan književno-edukativni projekt namijenjen mladima u sklopu Svjetskog saveza mladih Hrvatska. Pod nazivom Prirok okupljamo mlade spisateljske talente (ove godine njih petnaest) kojima omogućujemo sudjelovanje u radionicama kreativnog pisanja i čitanja s hrvatskim književnicima, a održavamo i tribine otvorenog karaktera s hrvatskim književnim imenima na kojima obrađujemo teme bliske mladima.

Cilj ovog projekta jest bar djelomično razriješiti nepovezanost naše bogate kulture i zainteresirane mladeži, i to ne samo kratkotrajnom kulturnom ponudom nego pružanjem stvarne prilike za razvoj novog književnog naraštaja – priroka.
A nastao je iz jedne obične osobne želje – da mladi upoznaju književnost, da je prepoznaju kao nešto svoje i – uzmu u svoje ruke.

7. Što planiraš za budućnost?

Prvenstveno uspješno završiti fakultet – to je najveći dio mog profesionalnog plana. A onaj dio koji se tiče neprofesionalnog sadrži mnogo više rukavaca želja – svakako nastaviti s Prirokom i drugim aktivnostima u Svjetskom savezu mladih, ne samo na književnosti nego i u kulturi općenito – to je onaj rezervat ljudskog duha koji danas zbilja treba ukloniti iz tame, prašine i naftalena i vratiti na svjetlo svakodnevice jer ondje jedino i pripada.

Na Mladoj pozitivi shvatio sam također da je potrebno svoje slobodno vrijeme, vještine i mogućnosti iskoristiti da se drugima otvori prostor za smislenije iskorišteno vrijeme, za razvijanje vlastitih vještina i za prepoznavanje svih mogućnosti koje možemo ne samo iskoristiti nego i oblikovati. A tada ostaje vremena za čitanje, čitanje, čitanje. I nešto pisanja.

8. Što bi poručio mladima Hrvatske, svima kojima je ponekad potreban neki poticaj da se krenu ostvarivati?

Mudrih savjeta nemam – ono što mene pogoni jest molitva u kojoj postajem svjestan da ono što ja činim može učiniti i netko drugi, ali da ono što ja jesam i što još mogu biti nitko ne može nadomjestiti. Možda je to jednostavnije i bolje rekao Alessandro Barrico u Novecentu:

Sada ti razmisli: uzmimo, glasovir. Tipke počinju. I tipke završavaju. Znaš da ih ima 88, u tom pogledu te nitko ne može preveslati. Nisu beskonačne one. Ti si beskonačan, i unutar tih tipaka, beskonačna je muzika koju možeš stvarati. Njih ima 88. A ti si beskonačan. To se meni sviđa. Tako se može živjeti.

 


Foto: Facebook

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close