KolumneIntegralne muesli

“Sjećaš li se onog ljeta kad smo…?”

Zamisli sad, noć je. Topli, nježni povjetarac umiruje ti kožu umornu od sunca. Legneš na travu, nedavno pokošenu. Miriše. Ne tražiš kazaljke na satu jer si se potpuno prepustio vremenu. Sav nemir koji stanuje u tebi odjednom miruje. Promatraš zvijezde, osluškujući oko sebe. Tišinu remeti neki čudan zveket. Mora da su one drangulije što gotovo sve susjede imaju na prozorima pa se povjetarac poigrava njima. Cvrčak u blizini. Šišmiš u daljini. I naravno, more.

To je za mene mir.

Da mogu odabrati bilo koje mjesto na svijetu za svoje idealno ljetovanje, bilo bi to mjesto gdje nema gužve i buke. Neko mjesto s malo stanovnika gdje svatko svakog zna. Od jutra do mraka se pjeva na ulici, pleše i smije na glas. Noći su mirne, sigurne i tihe pa se prozori mogu držati otvorenima čitavu noć.

Nisam baš zainteresirana za mjesta poput Zrća, za kafiće na plažama u koje se zalazi više gol nego obučen. Ondje se brzo rasplamsaju strasti i još se brže gase. To mi je interesantno samo kao tema za neki ljubavni roman, lagano ljetno štivo s tužnim krajem.  Tko zna, možda se jednom odlučim napisati nešto ljubavno.

Ljeto je asocijacija za noći koje ispraćamo budni i dane što dugo traju pa ih snom kratimo, asocijacija za odmor i partijanje u isto vrijeme. Meni je danas idealno ljetno partijanje ovo: terasa puna meni dragih ljudi. Malo cuge i klope na stolu, ljuljanje u ritmu pjesama što sviraju (sviraju one koje sam voljela u srednjoj). Tu i tamo neki zarazni ljetni hit. Glavno pitanje je: “Hej, sjećaš li se onog ljeta kad smo…”.

Ipak, lagala bih kad bih rekla da nisam nekad davno maštala o ludim ljetima, filmskim avanturama i ljubavi. Lagala bih i kad bih rekla da se te maštarije nisu ostvarile. Dok mnogi još sanjaju svoja filmska ljeta, uživaju u preplanulim tijelima i zavode ne bi li proživjeli ljubavnu ljetnu avanturu koja će se još dugo prepričavati, ja se smješkam sa strane, maštajući o toj pokošenoj travi s koje bih mogla gledati zvijezde. Sita filmskih priča, nepoznatih ljudi i snažnih emocija, danas maštam o ljetu kakvog još nisam imala. Neko penzionersko ljeto. Malo za promjenu.

No, treba proživjeti sve što život nudi. Treba imati jedno ljeto među svim ostalim ljetima, ono jedno puno tajni, ono koje pamtiš do kraja života. Ljeto koje je ispunilo tvoje tijelo trncima, da čak i godinama nakon možeš osjetiti te iste trnce kad ga se sjetiš. Znaš, kad dođe vrijeme za ljeta ispunjena mirom, leći ćeš na tu travu. Pogledat ćeš zvijezde i vjeruj mi, nećeš razmišljati o vremenu koje dolazi već vremenu koje je prošlo.

Razmišljati ćeš o onome što si proživio. Prisjećat ćeš se tog jednog ljeta, te jedne romanse za koju nitko ne zna, tog jednog kafića na plaži i tko zna čega još. Kada te godine umore i kada dođe vrijeme za miran i stabilan život, trebat će ti svi tvoji nemiri i vjeruj mi, usne ćeš si razvući u osmijeh kad navru uspomene. Nema mira bez nemira. I nema ništa slađe kad drugi u tvome miru te nemire ne vide…



Čuo si za metaverzum i virtualnu stvarnost, ali ne znaš o čemu se radi? Sve o tim temama možeš pročitati na ovom linku.

Voliš Plitvice ali ne možeš doći u razgledavanje? Informiraj se o turističkim temama klikom ovdje.

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close