Lički konj – autohtona pasmina koja je izumrla u drugoj polovini 20. stoljeća

Agroportal donosi priču o ličkom konju, autohtonoj pasmini koja je nastala  sustavnim oplemenjivanjem izvornog domaćeg ličkog konja, nepoznatog porijekla, s lipicancem.

Na području Like postao je dominantna pasmina tridesetih godina 20. stoljeća.

Sustavnu selekciju ličkoga konja vodila je od 1947. do 1953. godine ergela Novigrad na Dobri, uspostavljena pod nadzorom ergele Lipik. Zatvaranjem te ergele prestala je selekcija i nadzor ličkoga konja. Kako piše Luka Stipić, ravnatelj ergele u Đakovu: Potrebno je nastaviti uzgoj ličkog konja, jer će konj u Lici još dugo trebati… za prijevoz tereta, ali i za obradu tamošnjih plitkih tala. Taj konj bi se zatim mogao proširiti i na dolinu Krke i Zrmanje te na Sinjsko i Imotsko polje.

To iziskuje određene napore i sistematski rad, a koji ovisi o angažiranju poljoprivrednih i veterinarskih stručnjaka.

Za područje Like konji su od pamtivijeka bili od iznimne važnosti, i za prijenos raznih tereta, obradu zemlje, izvlačenje drva s Velebita i drugih planinskih masiva, i za stalna graničarska i ratna djelovanja.Dio genoma konja koji se u tisućljetnom kontinuitetu uzgajaju na području Like bio je očuvan u ličkom konju, ali je on nažalost izumro.

Ličkoga konja opisuje agronom Luka Stipić 1978. godine u sklopu djela Prijedlog rajonizacije uzgoja konja i selekcije u SR Hrvatskoj.

Lički konj je po izgledu sličan lipicancu, pretežito sive boje dlake i umjerene veličine. U grebenu je visok oko 155 cm, robusne i ne prevelike glave, kratkog i snažnog vrata, dugih i ravnih leđa, dugih i spuštenih sapi te strmih plećki. Noge su kratke i čvrste, a kopita tvrda i strma.

Populacija ličkoga konja bila je proširena na području Like, a posebno na području Perušića, Gospića, Udbine, Gračaca i Donjeg Lapca. Današnja populacija nije evidentirana i smatra se da je lički konj izumro u drugoj polovini 20. stoljeća, piše agroportal.

 

 

---

Foto: Lika Club / Josip Durdov