LIČKI KNJIŽEVNICI: Silvije Strahimir Kranjčević

Hrvatsku književnu scenu obilježili su brojni Ličani. Neki od njih vrlo su poznati te se o njima uči u školama, dok su neki apsolutno nepoznati široj javnosti. Prošlog tjedna tema nam je bio Milutin Cihlar Nehajev, a putovanje ličkom književno scenom nastavljamo s pričom o Siliviju Strahimiru Kranjčeviću.

Život

Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju 1865. godine. Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva.

Ali je taj kratki boravak u “Vječnom gradu” ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja “na gradjanskih skolah” odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Silvije Strahimir Kranjčević se smatra jednim od najznačajnijih pjesnika iz razdoblja realizma koji je iza sebe ostavio veliko naslijeđe. Umro je 29. listopada 1908. godine u Sarajevu.

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

“Moj dom”

Pjesma “Moj dom” jedna je od najljepših domoljubnih pjesama uopće.

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Književni opus

Prvu pjesmu objavio je u Hrvatskoj vili “Zavjet” (1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: “Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!” Iz Rima šalje još dvije pjesme sušačkoj Slobodi “Pozdrav i Senju-gradu” (1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u Viencu značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku “Bugarkinje” (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u Savremeniku 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina – Čovjek – Bog. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Do iduće njegove zbirke “Izabrane pjesme” (1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće “Trzaji” (1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje “Pjesme” (1908.).