DogađanjaKolumne

LIČKE PRIČE – Valentina Dumenčić: “Na Dan pobjede moji roditelji su slavili i svoju ljubav”

25. OBLJETNICA OLUJE I BRAKA

Ovih dana sve je u znaku 25. obljetnice Oluje, a obitelj kojoj smo posvetili ovu priču, uz Oluju slavi i 25 godina svoga braka.


Na ovoj priči zahvaljujemo njihovoj kćeri, Valentini Dumenčić koja nas je svojim dirljivim statusom na društvenim mrežama i potaknula da je kontaktiramo i saznamo više o njezinim roditeljima. Tko su ti ljudi, saznajte u današnjoj priči.

U to vrijeme kada se sve činilo nedostupnim i dalekim, nadasve teškim, vi ste bili jedni od onih koji su pokazali da prava ljubav pobjeđuje i da je moguće stvoriti nešto lijepo i čisto. Taj dan, 5.08.1995., svi su slavili pobjedu, a Vi ste uz to slavili i svoju ljubav, slavili ste ono nešto što traje već 25 godina, nešto zbog čega i danas kada Vas gledam, u Vašim očima vidim i dalje tu čistu i iskrenu ljubav, poštovanje. U ovih 25 godina Vi najbolje znate što je sve stalo, koliko je bilo dobrog i lošeg, ali vjerujem da ono najljepše što ste ostvarili i imate je obitelj. Naučili ste me da ako imam cilj u životu, uvijek mogu pronaći put, ali zahvaljujući Vama svaki put koji sam odabrala bio je lakši. Zato, mama i tata želim Vam najsretnijih 25 “srebrnih” godina braka, i želim Vam ih još jako, jako puno.
Tako je glasio status koji je izazvao našu pažnju…
“Tata Mladen je rođen 6. rujna 1970. godine u Laucheimu, Njemačka, a mama Marija je rođena 22. veljače 1976. godine u Otočcu.”
Valentina nam govori kako je iz pričanja svojih roditelja shvatila da su oboje imali vrlo teško djetinjstvo, ali i vrlo sretno…
“Tata je kao dijete, pošto je rođen u Njemačkoj, kratko vrijeme bio tamo. No vrlo brzo je došao u Liku. Bio je jako mali kada je došao ( imao je godinu dana), te je doma ostao sa svojom bakom koja ga je čuvala i odgajala dok su mu roditelji bili u Njemačkoj. Kasnije je dobio sestru i dva brata te ih je sve skupa čuvala i odgajala ista ta baka. Sa svega 5 godina morao je već apsolutno sve raditi i pomagati jer baka nije mogla sama. Svi četvero su bili jako vrijedni i “pravi” kako bi se reklo kod nas. Samo djetinjstvo bilo je dosta teško jer zapravo je odrastao bez roditelja u godinama kada su mu bili najpotrebniji. Kasnije, ne znam točno nakon koliko vremena, došla je i njegova mama doma iz Njemačke i ostala u Lici dok nisu odrasli. S druge strane, mama koja je rođena u Lici imala je slično djetinjstvo. Nije bilo lako i imali su svakakvih problema. Ona je imala svoje roditelje kraj sebe, ali pošto joj mama (a moja baka) nije iz Like, već je Hercegovka, ljudi su potpuno drukčije gledali na nju. I tako su nastajali problemi koji nisu bili potrebni u obitelji, a uz sve to naravno bilo je posla koji se morao napraviti.
U obje strane, i mama i tata imali su dosta teško djetinjstvo, ali opet iskreno – zavidim im. Kad slušam njihove priče, dječje igrarije, različite dogodovštine koje su tada radili sa svojim prijateljima, e to su za mene bila druženja. Te ukradi krušku (jer te su valjda bile najslađe), te kuhaj kod “jaruge”, izgubi cijelo krdo krava pa traži, ali to uvijek pričaju sa velikim osmjehom na licu. Toga, nažalost, danas nema.
Pokušali smo saznati kako su se njih dvoje upoznali.
Samo njihovo upoznavanje u odrasloj dobi bilo je spontano, oboje dolaze iz istog mjesta i bilo je nemoguće da se ne upoznaju. Ujedno Jezerane su dosta maleno mjesto, tako da je društvo i mame i tate bilo jednako.
Dan 5. kolovoz 1995. za njih je poseban jer su se upravo toga dana njezini roditelji vjenčali…
Ne znam kako, ali uvijek kad nama (meni i braći) pričaju o tom danu i svim događanjima toga dana, obuzima me neka toplina i radost, ali i strah.
Obuzeta raznim osjećajima, Valentina nastavlja priču:
Tata je 89′ godine sa svojim ocem otišao u Njemačku ne bi li radio skupa s njim, ali kako se situacija doma zbog rata zakomplicirala, odlučio se vratiti i ostati doma u Lici. Tada se priključio i Vojnoj policiji. Nije prošlo baš puno vremena i odlučio se prebaciti u Hrvatsku vojsku, onu baš pravu, i tako je u ratu ostao od samog početka do kraja. Onda je došla 95′ godina. Ona godina koja je unatoč raznim ružnim i tragičnim događanjima za njim predstavljala “korak u ljepšu budućnost”! Sve je bilo organizirano za vjenčanje, i proslava i glazba, ma pravo ličko svadbeno veselje. No zbog okupacije na vrhu Kapele, sve što su bili naručili za taj dan: cvijeće, svirači i sve ostalo nije moglo doći. Ostalo je na tome da će vjenčanje biti skromno i privatno. Dana 4. kolovoza tatu puštaju sa položaja kako bi sljedeći dan mogao doći na svoje vjenčanje. Dan kasnije vjenčanje se održava i unatoč njihovoj sreći, nastaje neki muk. Isti taj dan Zdravko Vranić, njihov prijatelj i sumještanin, pogiba na bojištu, koji je sa tatom bio na položaju dan prije. Otišli su doma i obavili slavlje, koliko je od njega ostalo. Tata se dan kasnije morao vratiti natrag na položaj, jer bez obzira što je 5. kolovoza proglašen danom pobjede, najgore je tek dolazilo. Tata odlazi na bojište 6. kolovoza ujutro, pozdravlja se s mamom i svojima. Tada odlaze u Melnice. U jednom trenutku su svi mislili da su nestali jer na tom položaju nije bilo nikoga, ali su se kasnije javili da su premješteni. Doma dolazi nakon dva tjedna i tada počinje zapravo njihova ljubavna priča.”
Na pitanje čime se danas bave njezini roditelji, odgovara:
Danas tata radi kao brentista na pilani Holjevac u Jezeranama, a mama radi kao pomoćni kuhar u Hotelu Lika.”
Zanimalo nas je i jesu li ikada razmišljali o tome da odu iz Like…
O samom odlasku iz Like nikada nisu razmišljali. Prije nekoliko godina su napravili i novu kuću u Jezeranama, i tu sad živimo svi skupa. Uvijek pričaju kako je njima tu najljepše, ali ujedno da i razumiju mlade koji žele otići.
Rečenica koja nam se posebno urezala u sjećanje u ovom dijelu razgovora je sljedeća:
Govore nam kako je dobro otići danas negdje, obrazovati se, steći nova iskustva, ali opet najljepše je vratiti se doma.
Uz kćer Valentinu imaju još i dva sina…
Imaju nas troje. Kristijan, on je najmlađi sin, on je “mali zafrkant i zabavljač”. Ne sikirajte se da će on nešto Vama ostati dužan, uvijek taj ima “spakovane”. Ali takvi su valjda svi harmonikaši i veseljaci. Da, inače Kristijan od svoje 5 godine svira harmoniku te je završio i osnovu Glazbenu školu uz ovu “standardnu”. Odlazi i na različita glazbena natjecanja i tako stječe nove prijatelje “harmonikaše”. Ovo ljeto se upisao u srednju školu u Gospiću, kaže da je od sada računalni tehničar. Drugi sin, Danijel, naš dragi Dani. On polazi obrazovanje šumarskog tehničara u Otočcu. Osoba je vrlo veselog karaktera i voli glazbu. Uz mlađeg brata i njega je počela zanimati harmonika, pa tko zna možda i on koju uskoro zasvira. Danijel je uvijek je spreman pomoći i osoba je puna razumijevanja. Jako ga zanima elektronika i mehanika pa se time bavi u slobodno vrijeme. Najstarija, valjda moram biti i najodgovornija, iako nekad mislim da imam manje godina od Kristijana. Završila sam srednju Ekonomsku školu u Otočcu, a danas polazim stručni studij Poduzetništva i menadžmenta u Pazinu, gdje ujedno trenutno i radim i živim.”
Na pitanje kako ona gleda na svoje roditelje, Valentina odgovara:
Na svoje roditelje i tijekom djetinjstva i sada kada sam odrasla, uvijek sam gledala sa divljenjem i poštovanjem. Pošto sam najstarija, mogla sam vidjeti koliko su se kroz život borili, i uvijek su uspijevali, a imali su samo jedno drugo. Baš uvijek na neki način znali su i sebi i nama pokazati pravi put u životu. Bez obzira što trenutno nismo svi na okupu, to zajedništvo i obiteljska ljubav nas veže i kada nam je teško i kada nam se smije oni su tu, a to je nešto najpotrebnije što su mogli dati i braći i meni.”
Pri kraju razgovora, kada smo je upitali što bi poručila svojim roditeljima, što bi voljela da pročitaju na koncu ove priče koja će im ionako sama po sebi već biti iznenađenje, Valentina odgovara:
Stvarno ne znam što da im poručim jer oni su definitivno položili sve životne testove. Jedno je sigurno, jednog dana kada budem imala vlastitu obitelj, želim baš da bude ovakva, puna ljubavi, sreće mira i poštovanja. I hvala vam dragi mama i tata, što ste baš vi moji roditelji. I ima jedna poruka koju nam uvijek oni na neki način kažu pa ću je i ja sada vama reći, a to je da zadovoljnog i sretnog čovjeka ništa ne može izbaciti iz takta. Pa prema tome, svi vi dragi ljudi, ali i vi dragi mama i tata, veselite se i budite sretni i ne dajte da vam sitnice maknu osmijeh sa lica!
 

Foto: Privatna zbirka

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close