KulturaIzdvojeno

LIČKE PRIČE – To nisu samo priče, to su životi stotine ljudi

100. LIČKA PRIČA

Današnja lička priča posvećena je svima onima koji su bili dio, do sada ispisanih i ispričanih, ličkih priča. Svima onima koji su svoje životne priče podijelili s nama, svima onima koji su stvorili ciklus od 100 Ličkih priča.


Umjetnici, intelektualci, profesori, vrijedni seljaci, radnici, pjesnici… nema područja kojeg nije bilo zastupljenog. Svi su oni jednako vrijedni, svima njima zajednička je jedna crta – LIKA.

Neki od njih ondje žive, neki su samo rodom odande, neki su se vratili ili se planiraju vratiti na svoju djedovinu. Bilo kako bilo, krv koja teče u njima, uzavrije na sam spomen toga kraja, baš kao i moja.

Mnogi se zasigurno pitaju tko je osoba koja piše ove priče, iako me mnogi i privatno znaju, mnogi su me upoznali u jednom uživo razgovoru za LIKACLUB, a mnogi će me možda tek sada prvi puta upoznati u kratkim crtama.

Branka Pavlović, rođ. 1983. u Zagrebu. U svojih 38 godina prošla sam veliki životni put, usuđujem se reći da neki možda takav put ne prijeđu niti do 70. Je li on lagan ili težak, o tome uopće nema smisla raspravljati. Vjerujem da Onaj gore svakome stavi na leđa križ dimenzija i težine za koji zna da je taman za njega i kad to tako prihvatiš onda se lakše nosiš sa svim situacijama u životu. Nisam od onih koji prekriže ruke i „pomire“ sa svojom sudbinom. Sudbinu 99% stvaramo sami, a onaj 1% je tamo odozgo. „Pomozi si pa će ti i Bog pomoći“.

Iako sam rođena u Zagrebu i odrasla u Velikoj Gorici, od najranijeg djetinjstva sve praznike i gotovo svaki vikend provodila sam sa sestrom u Lici. Točnije Stajnici većim dijelom, ali i u Razvali, kod svojih baka i djedova. Danas više nitko od njih nije živ, ali žive u mom srcu, posebno baka iz Stajnice koja je vječni izvor mojih inspiracija za priče, anegdota i ličke besede; baka s kojom sam odrastala od 9.godine od kada mi je majka preminula.

Posljednja fotografija s bakom Jelkom
Posljednja fotografija s bakom Milkom iz Razvale

Kroz svoje obrazovanje, od osnovne do fakulteta, kojekakva usavršavanja, najveća škola bio mi je život. Institucije te nauče koječemu, ali ono najvažnije nauči te upravo život i ljudi kojima si okružen, ljudi koje susrećeš na svom životnom putu. Nitko se ne pojavljuje u našem životu slučajno, to je sigurno. Od svakoga pokušaš izvući ono najbolje što ima u sebi, a ako to ne uspiješ u nekome vidjeti, onda ti je bar primjer kakav ne treba biti, zar ne?! Neopisivo bogatstvo daju mi ljudi o kojima pišem priče, od svakoga od njih nešto novo naučim. Priča svakoga od njih me obogaćuje , a da oni možda toga nisu niti svjesni. Vjerujem da na mnoge čitatelje također tako djeluju. Motiviraju, daju ideju, mnogima su i primjer i uzor.

Svih ovih priča (i svega što iza kulisa radim) ne bi bilo, da nemam podrške svojih muškaraca, dva manja (Mateo i Borna) i jedan malo veći (Davor). Kažu mi „samo ti piši i radi što god te veseli, tad bar nas malo pustiš na miru“. E pa ajde, sad bi se to dalo svakako protumačiti.

Šalu na stranu, pisat ću ja i dalje, dok mi se bude mililo, rekla bi moja baka, a i dok god imam podršku kolega  LIKACLUB.eu (dok im se ne zamirim). Vjetar u leđa daje mi i ZK Stajnica zahvaljujući kojima sam i počela pisati, ali i lokalna zajednica – Općina Brinje.

Dosta priča još uvijek stoji u ladici, da ne bi netko pomislio da su zaboravljene, samo čekaju pravi trenutak kada će ugledati svjetlo dana.

Pozivam i sve vas, ukoliko imate nekoga u svojoj blizini za preporuku ili možda upravo svoju priču želite podijeliti s nama, slobodno se javite na mail [email protected] ili u inbox na fb stranici Priče iz ličkog kraja

 

 



Čuo si za metaverzum i virtualnu stvarnost, ali ne znaš o čemu se radi? Sve o tim temama možeš pročitati na ovom linku.

Voliš Plitvice ali ne možeš doći u razgledavanje? Informiraj se o turističkim temama klikom ovdje.

 

Komentari

Komentara


Foto: Mateo Pavlović

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close