ScenaKultura

LIČKE PRIČE Nikolina Matić: “Eh, moje Križpolje, ostalo si pusto, a nekad bilo naseljeno gusto”

Danas nastavljamo u stihovima Nikoline Matić, baš kako smo i najavili u prošlotjednoj Ličkoj priči…

 

SNJEŽNA LIČKA PRIČA

Predvečerje tiho

U jednoj ličkoj kući.

Vani pada snijeg,

A unutra zrak vrući.

Kadi si, lipotice?

Babica me zove.

Vodeka dojdi,

Da probaš pole ove.

I evo me s kata,

Siđoh u brzini.

Evo me, babice!

Tu sam, ne brini!

Sedi dite moje,

Svega na stolu jima.

Ladno je vani,

Ma je stisla zima.

Mirišu pole,

Miriše kuća cijela.

Ji, lipotice moja,

Nema nigdi bez jela.

Duša se nasladi

Ličkih specijaliteta.

Pa se zaželi tiho

Onog toplog kreveta.

Babice moja,

Još samo ću malo

Virnuti na prozor

Da vidim koliko je snijega palo.

Nemoj dugo, brajne!

Lej kako je ladno.

Pada ki lud,

Ujutro će bit gadno.

Poslušam babicu

Pa s njom na kat.

U krevetac lezi,

Gremo spat.

Ujutro se budim,

U sobici toplina.

Pogledam na prozor,

A vani milina.

Dobro jutro, lipotice!

Eto ti na stolu frita.

I cukra mi pospe

Bez da me išta pita.

I ulije mi divke

U šalicu malu.

Sve popij, dite,

Dok očistim štalu.

Iz šporeta tinja

Vatrica meka.

A u dvorišću,

Snig me čeka.

Navučem jaknu,

Šal i kapu.

Pa čujem babicu,

Viče neku psovku laku.

Pitam je što je,

Zašto tako viče.

Je, kako ča je?

Lej ve nesriće.

Ki će to čistit?

Ma ga je metar palo.

E, brajnice,

Ma ni to malo.

Babica na jednu stranu,

A ja na drugu.

Snježne tunele radim

I ne vidim razlog za tugu.

Babica mrmlja i čisti,

A onda se naglo sjeti:

Dite, dosta je igre,

U kuću toplu uleti.

Kuva se ručak

Na šporetu starom.

I širi se miris

Punom parom.

I tako prođe dan,

U ličkoj zimi.

Babica ostari, al još pita :

” Dite, kadi si ti mi?”

 

KRIŽPOLJE

Igrah se davno

Ispred jedne kuće.

Na crkvu gleda

I sluša kako zvono tuče.

Nekoć je tamo

Mala pošta bila.

Ta stara kuća,

Meni draža nego vila.

Kako su tople bile

Te ličke noći.

Eh, da mi je opet

U te dane doći.

A preko dana,

Gledaš polja rodna.

I zahvaljuješ Bogu

Što je godina plodna.

Putem, iza Crkve,

Pasle su krave.

I nigdje nije bilo

Zelenije trave.

I ovce su pasle,

I konja je bilo.

Ponekad pomislim

Da mi se samo snilo.

Jer nema toga,

Nema više.

Neke duge ceste

Polja nam pokriše.

Još samo zvonik

Na crkvi bije.

I zove narod

Da se unutra slije.

Nema više

Ličkih prela.

Nema više

Okupljanja sela.

Pomriješe starci,

A mlade put odnese

U novi život,

Na druge adrese.

Prođeš li putem

Do škole stare,

Vidjet ćeš samo

Prazne bunare.

Nema nikog

Da natoči vodu,

Ni djece da skaču

Po školskom podu.

Prođeš li dalje,

Do Praputnica,

Vidjet ćeš neka

Nova lica.

Tamo uz igralište,

Dva gola stoje.

Dok novi dječaci

Pogotke broje.

Groblje je puno

I mirno spava.

Oko njega samo

Obrasla trava.

Eh, moje Križpolje,

Ostalo si pusto.

A nekad bilo

Naseljeno gusto.

Tek pokoji traktor

Cestom prođe.

Al nitko više

Na rakiju ne dođe.

Selo moje malo,

Čuvaj mi polja i njive.

Nek rodne budu

One slatke ličke šljive.

Živi mi, Križpolje,

U srcu moje Like.

Ti rodna grudo

Moga dida Mike.

 

MOJA PRIDRAGA

Pridrago moja,

Jel te zatrpalo lišće?

Jel te umila kiša

Dok bura stišće?

Koliko mi nedostaješ,

Ne mogu ti opisat.

Voljela bih sada

Tvoju borovinu disat.

Zaželile se ruke

Da te zagrle jako.

I da u zagrljaju

Ostanu tako.

Poželile noge

Da potrče k tebi.

I nikad se natrag

Vratile ne bi.

Samo na trenutak

Da ti dotaknem skute,

Sastavljene od drače

I šmrike ljute.

Pa da navratim tamo

Gdje se vatrenica skriva.

Da pomirišem komin

Dok usamljeno sniva.

Da okusim jesen

Dok tiho se šulja,

Pridraškim cestama

Sve do Vrulja.

Da smirim srce

Na kamenu tvome.

Da utješim masline

Kad im se grane slome.

Pridrago draga,

Izvore moje sreće.

Žudim za tobom

Dok suza niz lice teče.

Volim te zauvijek!

I u proljeće,

Kad ti procvate

Prvo cvijeće.

I usred ljeta,

Kad sunce sije.

I u jesen žutu,

Kad vjetar vije.

Volim te u hladnoći,

Kad drhtiš od zime.

Voljet ću te zauvijek,

Tebe i tvoje ime!

I ne mogu shvatit mnogi

Zašto te volim tako.

Ne moraju ni znati

Jer ne razumije svatko.

 

ISUSE MOJ…

Isuse moj,

Sklapam ruke.

Dolazim ti reći

Sve boli i muke.

Čuj me, Kriste,

Izranjeni na križu.

Primi vapaje moje

Što ti neumorno stižu.

Oprosti mi, Gospode,

Sve grijehe moje.

Dopusti da živim

Kao dijete tvoje.

Kako je lagan

Ovaj križ sto nosim.

Nit me tuku ljudi

Nit hodam nogama bosim.

A tebe su tukli,

Moj Isuse mili.

Hodao si bos

Dok su te bičem bili.

Koliko je suza

Isplakala tvoja Mati.

Izboše joj srce

Oni teški sati.

Poželih bit Veronika

Da Ti obrišem lice.

Al zatajih te kao Petar

Zbog zle klice.

I dok ti sveta krv

Natapa teške rane,

Ti, Gospode,

S ljubavlju gledaš na me.

A nisam zaslužila

Ni pogled tvoj blagi.

Zbog grijeha svojih

U blatnjavoj ljagi.

Oprosti mi, Isuse,

Što te na križ pribih.

Oprosti što dosad

Griješno živih.

Smiluj se, Kriste,

Mojoj sivoj duši.

Srce Te moli,

Dok ga suza guši.

 

MAJČICE DRAGA

Majčice draga,

Ti, Božji stvore,

U tvojoj se utrobi

Novi životi tvore.

Bog je odlučio

Najvrjednije ti dati :

Da te kroz život može

Netko majkom zvati.

Ženo hrabra,

Tvoje tijelo može

Novi život nosit

Ispod svoje kože.

Slusaj svoje srce

Kako ponosno bije,

Dok pod njim se

Savršeno sjeme sije.

Onda poslušaj

Jedno srce malo.

Možeš li reći

Da ti do njega nije stalo?

Vidiš li, majko,

Te udarce blage,

Što ih tebi čine

Ručice drage?

Slatka je bol

Što porod je nosi.

Stisni zube, majko,

Dok čelo se rosi.

Pucat će kosti

Od boli tvoje.

Al ruke će primit

Djetešce svoje.

Nasloni ga nježno

Na svoje grudi.

Evo ga, majko,

Sad ponosna budi.

Čudesan prizor

Dala si, mati.

Sad s pravom se možeš

I ti tako zvati.

Pogledaj čedo svoje

Pa glasno reci.

Jel vrijedilo nosit ga

Devet mjeseci?

 

OBITELJ

Obitelj je grana

Što tiho cvjeta.

I pupoljcima dopusti

Da ugledaju svijetlo svijeta.

I onda te iste

Pupoljke mazi,

I brani i čuva

Da ih tko ne zgazi.

A kad se iz njih

Rodi cvijeće,

Pazit će grane

Da izraste što veće.

I njihat će ih nježno,

Da usnu u noći.

I nitko im ništa

Neće moći.

Pustit će kišu

Da ih nježno pere.

Dozvolit će vjetru

Da se krošnjom vere.

I ništa im nikad

Nauditi neće.

Jer grane srca

Svome cvijeću liječe.

Ti, majko,

Budi ona grana,

Što pupoljak rodi

I hrani svakog dana.

A ti, oče,

Budi grana snažna.

Jer tvoja je zaštita

Djetetu važna.

Budite grane,

Hrabre i čvrste.

Jer jednom će cvijet

Pustit vaše prste.

A kad puknu grane

U tisuće komada,

Žalit će cvijetak

Kao nikad do sada.

 

BRAK

U mirnu luku

Uplove dva srca.

Bog ih spoji

Da kao jedno kuca.

Tamo, u crkvi,

Pred oltarom,

Darivali se najljepšim

Zavjetnim darom.

Obećali skupa,

S rukom na križu,

Da disat će zajedno

I kad nevolje stižu.

Pa onda saviju gnijezdo

Što se dom zove.

I u njemu sade

Neke živote nove.

Ponekad naiđu na trn

Umjesto ruže.

Al shvate brzo

Da jedno drugom služe.

Ponekad im križ

Pretežak bude.

Pa umjesto Šimuna

Postanu Jude.

Treba prigrlit križ

I nosit ga u padu.

I ne dozvolit nikome

Da vam sreću kradu.

Živite za osmjeh

Na dječjem licu.

Da ne plače nikad,

Osim suzu radosnicu.

Sjetite se uvijek,

Svakoga dana,

Ljubav ste obećali,

A ne otvaranje rana.

Sjeti se, čovječe,

Da volio si tu ženu.

Pa spremno prihvati

Svaku manu njenu.

I ti, ženo,

Sjeti se svoga muža.

Izabrala si njega

I sve što ti pruža.

Volite nedostatke

I ljubite mane.

Jer još tinja vatra

Kao u prve dane.

Tinja tiho

I polako gori.

Rasplamsajte ju

Da se za ljubav bori.

 

LJUBAV

Ljubav je divna

I puna strpljenja.

Ulazi na uska vrata

Boli i trpljenja.

Raznim jačinama

Ona se mjeri.

Najjača od Boga,

Silazi niz rajske dveri.

I može biti svačija!

Tko god srce otvori,

Ljubav se zauvijek

U njemu stvori.

Ona se raznim

Stihovima piše.

Ljubavlju se često

Za oca i majku diše.

Kojom jačinom

Voli se dijete?

Neopisivom ljubavlju

Što srce isplete.

Postoje razne doze

Ljubavne količine.

Najjača je ona

Što putuje u nebeske visine.

Pa bračna ljubav,

Puna darivanja i sreće.

Takva ljubav jaka

Nikad umrijeti neće.

Ima ljubavi bolnih,

Rasutih u tisuću komada.

One su okusile kraj

Kad je umrla zadnja nada.

Najljepše su one prve,

Što bacaju male iskre.

Pa se stope u jedno

I postanu vrlo bliske.

Kako ljubav raste

I kako se ona sije?

Daj joj puno nade

Da u srcu proklije.

Ne sudi je nikad

I ne zatvaraj joj vrata.

Jer ljubav je vrijednija

Od svakoga zlata.

Ona je tako blaga

I divno cvjeta

I miriše nježno

Sve do kraja svijeta.

Ona liječi tugu

I vida sve rane.

Ona nadilazi hrabro

Sve životne brane.

Ona uspijeva

Omekšati kamen.

I iz njega zapaliti

Vatreni plamen.

Ona dolazi svakome

I kuca na svačija vrata.

A ti onda odluči

Jesi li dio njenog jata.

Komentari

Komentara


Foto: Marijana Šprajc

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close