Grad ZagrebScena

LIČKE PRIČE Manda Šikić Matanović: “Radeći na selu ostala sam okružena netaknutom prirodom ličkog kraja”

Ličke priče u novoj godini počinjemo s profesoricom koja je zasigurno, već svojim imenom u naslovu današnje priče, ozarila mnoga lica i izazvala sjećanja na školske dane. Ona je Manda Šikić Matanović.


Rođena je 1947. godine u Smiljanskom Polju, a hrvatski jezik je diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Njezina pojava i njezin način izražavanja kod svakog je sugovornika, a posebno kod njezinih učenika i kolega iz zbornice, budio osjećaj smirenosti. Danas je u mirovini, a u svom radnom vijeku ostavila je golem trag, što pisani što onaj u obrazovanju mladih ljudi. Piše poeziju u koju je utkala nježne uspomene u kojima prevladava ljubav prema rodnom ličkom kraju i prema učiteljskom pozivu. Njezini radovi mogli su se čitati u „Poletu“, listu gospićke gimnazije,  „Ličkim novinama“, „Modroj lasti“, „Panonskom ljetopisu“ iz Gradišća, „Vrilu“ iz Otočca. Za svoje poetsko stvaralaštvo dobila je priznanje Međunarodnog instituta za književnost. Bavila se istraživanjem brinjskoga zavičajnog idioma. Autorica je brojnih članaka od kojih su neki „Njegovanje zavičajnog idioma“, „Brinjski čakavski govor – razlikovna gramatika“, „Toponimi brinjskog kraja“ objavljenih u časopisima „Jezik“, „Školske novine“ i „Panonski ljetopis“.

Mandine riječi koje je izgovorila za današnju priču, a koje slijede u nastavku, neću prekidati niti jednim svojim komentarom. Zašto? Mislim da ćete shvatiti kad počnete čitati zašto bi svaki moj komentar u toku Mandinih misli bio suvišan…

Rođena sam u Smiljanskom Polju nedaleko Gospića. Djetinjstvo je moje bilo bezbrižno i tople uspomene vežu me za naše prostrane njive, rijeku Liku i dozrele trešnje.

Onda su zaredali školski dani. Negdje duboko u meni tinjala je iskra za učiteljski poziv. Poslije završene gimnazije upisala sam hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Ostvarila se moja želja i pomisao na rad s djecom radovala me jer to je poziv ljepote. Svaki susret s njima me obogaćivao, bio mi nadahnuće. Radeći na selu ostala sam okružena netaknutom prirodom ličkog kraja. Prvo radno mjesto bilo je Velika Plana kraj Pazarišta, a onda sam otišla u brinjski kraj,u Križpolje ,pa u Brinje gdje sam dočekala mirovinu. Radeći u školi osjetila sam da djeca mogu biti toliko iskrena i ako su tužna otkriti svoje tuge, tajne, a upravo sam to doživjela. Često sam se pitala zašto se baš meni ispovijedaju, kao da sam im majka. Zato i danas nosim u srcu tu dragu dječicu jer ponekad pomislim da su u razgovoru sa mnom osjetili olakšanje i otišli vedriji, sretniji jer tako malo srca treba da nekom osvijetliš dan.

Ako u srcu gajiš ljubav za male, sitne radosti onda su tu i snovi i priče. Još davno napisala sam u osnovnoj školi pjesmicu i pozivala: „Dođi prijatelju, trčat ćemo sjenokošama, pjevat ću ti najljepše pjesme moje mladosti.“

Sada je trebalo hrabrosti otkriti svoju dušu svijetu, da svi zavire u kutke vašeg srca. Poetski trenutak javi se potaknut nekom malom radosti ili zrncem tuge, kišnim kapima, dugom na nebu ili pjesmom cvrčka i slije se u stih.

I sve što se našlo u zbirci „Nježna svitanja“ živjelo je duboko u meni. Pjesma „Moja ulica“ vraća me u dane vedre mladosti, đačke sreće, smijeha, razdraganosti, a onda „nakon minulih ljeta“ žalosti me pusta ulica bez đačkih koraka i glasnog smijeha.

Danas se sjećam svih natjecanja, svih pobjeda, nagrada i čuvam sva ta priznanja, diplome kao spomen na zajednički rad sa svojim učenicima. Ništa neće zamijeniti onaj osjećaj papira među prstima ili miris tek kupljene knjige u nosnicama jer „Knjiga je trajna vrijednost, vječni putokaz i čuvar izrečenog.“

Manda je danas u mirovini i dane provodi u Gospiću u kojem i dalje pronalazi poetsku inspiraciju.

Njezini bivši učenici i radni kolege o njoj govore samo najbolje, jer upravo to je i izvlačila iz njih, samo najbolje.

Sjećam se kad smo imali proslavu završetka osmog razreda, a mi cure obukle štikle pa se počele nabadati po hodnicima, a nastavnice Matanović i pok. Manda Duić nas postrojile i učile nas kako se hoda u takvim cipelama. Voljela sam njezine satove hrvatskog jezika jer nije bilo strogog učenja po definiciji, ona je volila recitirati pjesmice i svako nam je gradivo dočarala baš onako kao da si u toj priči ili pjesmi. Kada sam počela raditi u istoj školi gdje je predaje i Manda Matanović, bila je super, uz nju sam se osjećala kao dijete, kao da sam i dalje njezin učenik. Uvijek je bila sređena, milina ti je bilo i samo je gledat (M.P.)

Predivna žena i učiteljica. Uvijek nasmijana, spremna pomoć. Svaki problem i svaku nastalu situaciju znala je riješit, a ponekad i odgovorit recitacijom. (A.B.)

Manda je bila kolegica sa stilom. Uvijek spremna pomoći nama mladim kolegama. Susretljiva i puna elana. Uvijek me je oduševljavala svojim optimizmom i zaraznom vedrinom. Voljela je svoj posao. (J.Č.)

Budući da sam i sama s Mandom surađivala, sjedila s njom u zbornici, pa sve ove divne riječi o njoj mogu samo potpisati i dodati da je i glazbeno itekako nadarena i često je znala zapjevati u odmorima između svojih satova.

Jedna strofa iz njezine pjesme “Mojim učenicima”, kaže:

Vi najljepše ste cvijeće

u vrtu što se život zove.

Vi cvjetate u proljeće, ljeta,

jeseni i zime.

I nosim u srcu svakog od vas.

Svaku tu riječ njezini učenici zasigurno duboko proživljavaju jer znaju da to nisu samo riječi, nego da je to istinski govor njezine duše.

Za kraj, Manda se prisjetila riječi koje su joj bile upućene kao posveta na dodjeli jedne nagrade, a ona ih želi podijeliti s nama

Ljubav koju darivate mladima, blagoslov su svijetu, domovini, zavičaju, a najviše djeci u kojima se zrcali vaš život.

 

 

 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close