LifestyleIzdvojeno

LIČKE PRIČE Kristina Gregović: “Ono što me mirisom vraća u Liku, miris je toplog bakinog kruha i povatice”

Današnju ličku priču posvećujemo jednoj mladoj ženi, sada već i majci, koja je rođena u Zagrebu, ali zahvaljujući roditeljima koji su iz Like, točnije Kosinjskog Bakovca, živi život bogat uspomenama iz tog kraja. Ona je Kristina Gregović, a ovo je njezina priča.


“Ja sam Kristina Gregović (djevojački Špoljarić ) i rođena sam 09.11.1989. u Zagrebu.Tako je, nisam rođena Ličanka, ali moji roditelji Ivan i Anka oboje su rođeni u ličkom kraju – Kosinjskom Bakovcu. Vjerujem da vama čitateljima ne trebam puno objašnjavati, no na pitanje od kuda su mi roditelji rijetki su znali gdje je naše drago selo. Kosinjski Bakovac smješten je u Kosinjskoj dolini u blizini Perušića koju krasi Kameni most s potvrdom građevinske posebnosti Europskog vijeća inženjera građevinara, ispod kojeg prolazi rijeka Lika”

U zadnje vrijeme o Kosinjskoj dolini slušamo na vijestima zbog čestih poplava, kaže Kristina, te nastavlja:

“No tamo se nalazila prva hrvatska tiskara te se pretpostavlja kako je u Kosinju tiskana i prva hrvatska glagoljska knjiga. Od ostalih kulturnih obilježja su Crkva sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu koju krase glagoljički natpisi, a iznad sela, u šumi Begovača, nalazi se Pisani kamen. Pokraj Kosinjskog Bakovca nalazi se najveće velebitsko stablo i najveća jela u Europi poznata kao “jela car“.

O istraživanjima u Kosinju često objavljujemo i na našem portalu, a za što je zaslužan mr.sc.Ivan Mance.

“Ono što pamtim iz ranog djetinjstva je da smo moja starija sestra Ivana i ja često posjećivale bake i djedove, no ipak najveći dio provodile smo u Lici, za vrijeme zimskih i ljetnih školskih praznika. Imale smo i tu sreću da su oboje u istom selu udaljeni svega 500-tinjak metara pa nam boravak nikada nije bio dosadan, a i lakše smo održavale svoj odnos s njima. Ne samo da smo uživale u bakinim kuhinjama i ugodama djedova, već smo i mi davale svoj mali doprinos njima. Sudjelovale smo u košnji, čuvanju ovaca, skupljanju sijena, branju šiški, slaganju drva za zimu, hranjenu krava i svinja, sadnji graha, kopanju krumpira, kolinju i brojnim drugim radnjama, no najdraže mi je bilo kada bi nam baka dala dopuštenje za igru na tavanu jer tamo se nalazilo pravo malo blago: od prastarih novina, gramofonskih ploča, uskladištene hrane, starih škrinja s raznim potrepštinama, suđem, odjeće i obuće…ma bile su to prave modne revije i bajkovite priče.”

Ono što me mirisom vraća u Liku, miris je toplog bakinog kruha i povatice. I danas ju mama i teta stalno peku te se mogu pohvaliti da sam se i ja okušala nekoliko puta i svakako ću taj običaj prenijeti na svoju prvu kćerkicu koja se rodila prije nekoliko dana. Što mislite po kome je dobila ime? Nosi ime kao jedna od baki – Mariji.

Marija se rodila nekoliko tjedana prerano. Možda je požurila kako bi i ona bila dio ove mamine priče. No, da ne bi i tatu zakinuli, moramo napomenuti da ponosno nosi titulu ličkog zeta.

Slušajući Kristinu, stječemo dojam da nosi kroz život brojne uspomene i sjećanja na djetinjstvo…

“Sjećam se da sam  velikim guštom jela zaslađenu „kiselnu“ (domaći čvrsti jogurt) što je nakon vrućeg ljetnog dana najbolji lijek za oporavak- unos šećera i proteina. Svako jelo, ma bilo to grah i tijesto, zelje i meso, pečena jaja, pohani kruh, uštipci…spremljeno na peći na drva i svinjskoj masti davalo je poseban šmek. Nema do bakine kuhinje i sporo kuhanog jela koje se satima krčka na laganoj vatri. Od zanimacija pamtim skakanje po kamenjima a da se ne dotakne zemlja, kupanje na jezeru Krušćica, vožnju na kolima, utrkivanje tko će brže pretrčati određenu dionicu, vožnje biciklima, čašćenje šljivama i trešnjama iz tuđih dvorišta dok nas ne uhvate pogledom i isprate žestokim rječnikom, kartanje šustera, igranje ratnika s drugom rodbinom u selu i skrivanje „dragog kamenja“ ispod prastarih mostića…. Dječjoj mašti nije bilo kraja. Čak smo u jedinom dućanu u selu kupovali cukrice (bombone) i prodavali ih na zidiću. Naravno da su naše cijene bile nešto veće, kako bismo zaradili za sladoled koji je dolazio samo nedjeljom iza svete mise. Ukoliko je kasnio, svi bismo stajali uz cestu i nestrpljivo čekali automobil s velikim metalnim kantama koji je vozio sladoled od samo 3 okusa. Za naše skuplje cukrice nije bilo osobe koja se nije zaustavila u našem dućanu i nagradila nas pozamašnim iznosom. Dječji osmijeh za starije nije imao cijenu, iako su živjeli od siromašne mirovine i rukama teško zarađenog novca. Najveću radost od svega ipak mi je izazivao blagdan Velike Gospe i odlazak u zoru na Marijansko svetište Krasno. Dan ranije ispekli bismo janje na ražnju i veće količine kruha te bi se time častili nakon svete mise u Štirovači. Nakon bogatog objeda, muški dio ekipe od grana bi napravio golove i svi bismo zaigrali nogomet. Bilo je tu puno smijeha, pjesme, ali i plača, jer u žaru borbe dođe i do lakših ozljeda.”

Proštenja i blagdani bili su uvijek posebni dani u tom kraju…

“Još rado pamtim i blagdan sv. Vide čija je crkva u našem malom selu, blagdana Pedesetnice jer smo sve curice nosile bijele haljinice i bacale ružine latice oko crkve, te velike fešte za blagdan sv. Ane i  sv. Ante u Gornjem Kosinju. Tu su se odigravali uzbudljivi nogometni turniri, a gromoglasne fešte trajale su do ranih jutarnjih sati.”

Na pitanje kako je došla u Zagreb, Kristina odgovara:

“Moji roditelji su rano napustili svoj rodni kraj radi školovanja jer Bakovac nema srednju školu. Većina mještana odlazila je u Gospić, Rijeku ili Senj na školovanje te je tako i mama otišla u Gospić, a tata u Senj. Odmah nakon školovanja za daljnjom potragom za poslom majka je odselila u Zagreb, a netom, radi velike ljubav i tata dolazi k njoj u Zagreb. Započinju zajednički podstanarski život i zavjetuju se na vječnu ljubav. Ni skuplji najam za stan nije im bila prepreka za brzo osnivanje obitelji i dolazak moje sestre Ivane. Ubrzo su kupili stan u Zaprešiću, naravno na kredit, pridružila sam im se i ja te je, kako tata kaže, bilo gadno, ali preživjeli smo.”

Za razliku od današnjeg vremena, ljudi nekada nisu gledali da imaju sve materijalne predispozicije za osnutak obitelji, uvijek je bilo „nekako ćemo“ jer ljudi su znali da sa svoje 2 zdrave ruke mogu zaraditi za hranu.

Na pitanje kako gleda na današnja vremena u usporedbi s nekad, odgovara:

“Nekada su bila teška vremena, rat i poslijeratno stanje, ali današnjem životu ipak je tehnologija nametnula veliki pritisak i druge vrijednosti i norme. Ljudi kasnije ulaze u brakove, kasnije dobivaju djecu ako uspiju, rade duže, vezani su za posao, mobitele i društvene mreže, smanjena im je socijalizacija i gubi se duša u cijelom tom užurbanom životu. Danas rijetki znaju tko su im susjedi. Zbog takvog načina života krenuo se  razvijati seoski turizam u Lici koji nudi kuće za odmor, camping, glamping i kuće na drvetu. Moja sreća je da imam gdje doći, iako su na žalost u selu ostali samo ujak i jedna baka. Ima nas još po Lici. Drugi ujak sa svojom obitelji živi na Ličkom Osiku te jedan od stričeva u Gospiću. Nedamo se mi tako lako. Lika živi dok nas ima i zato treba očuvati korijene i prenositi kulturu na mlađe generacije kao što su to činili i moji roditelji. I danas rado dolazim u Kosinjski Bakovac, a moji roditelji i mnogo češće – kako bi baki olakšali život, ali i uveselili je svojom prisutnošću.”

Za kraj, naša vedra sugovornica Kristina šalje poruku svim Ličanima i Ličankama:

Dragi moji Ličani i Ličanke, ne sramite se od kuda ste, budite ponosni na svoje porijeklo, čuvajte običaje jer kako kaže pjesma; “Dok je Like bit će i Ličana”.

 

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close