Društvene mrežeKulturaIzdvojeno

LIČKE PRIČE Josip Krznarić – Dido: “Križpolje, Lika to je naša dika”

Današnju ličku priču posvećujemo čovjeku koji je rođen u ličkom kraju, ondje živi i radi, ondje je osnovao i obitelj, a ono što mu je posebno drago su stari ljudi, stare priče i stare slike. Upravo je to ono zbog čega je privukao i našu pažnju. On je Josip Krznarić, a ovo je njegova priča.


Društvene mreže veliki su pogled u svijet, ali i pogled svijeta u malene zaseoke. Grupa pod nazivom “Križpolje Lika to je naša dika” privukla je našu pažnju objavama administratora starih slika iz toga kraja.

Josip nam je na početku razgovora napomenuo da nije on taj koji je začetnik te grupe već njegov kolega Dražen, koji mu je prepustio administratorske ovlasti.

Grupa “Križpolje Lika to je naša dika” je nastala još 2009. godine, ali nije bila nešto previše aktivna, a ja sam je vidio kao mogućnost da se u njoj sastaju i tu da objavljuju ljudi iz svijeta koji su rodom iz našeg kraja. Sigurno svatko ima neku svoju priču, nekih starih slika svoje djedovine ili ovog mjesta kako je nekada izgledalo i to bi bilo odlično kada bi se uključili.

No, koliko možemo razaznati iz njegovih riječi, čini se da su što se objava tiče, ljudi dosta suzdržani, kao da se boje da ne bi nešto krivo rekli, da ne bi nekoga uvrijedili pa dosta slabo samoinicijativno objavljuju.

Nakon kratkog uvodnog razgovora o samoj grupi, zamolili smo Josipa da nam kaže nešto o sebi.

“Rođen sam 18. studenog 1980. Ponosno kažem da sam rodom iz Kamenice, malenog mjesta pokraj Križpolja. Nadimak Dido sam naslijedio od svoga djeda. Kada sam imao 7 godina preselili smo u Križpolje. Imao sam lijepo djetinjstvo do početka rata, a onda su nas djecu iz cijelog kraja na školovanje poslali u Novi Vinodolski gdje smo proveli nekoliko mjeseci dok se sve nije smirilo. Ostatak školovanja završio sam u Križpolju, a potom srednju u Otočcu. Od malena sam znao da su auti ono čime se želim baviti te sam u tom smjeru i upisao i završio školu za mehaničara.”

On je jedan od onih čija je generacija morala ići u vojsku za koju Josip kaže:

“Vojska mlade dečke učini ljudima. Nauči ih kako se treba odnositi prema starijima. Kroz činove se to u vojsci uči, a da nisi toga ni svjestan. Da se mene pita, vojsku nikad ne bi ukinuo.”

Kada ga slušamo, a oni koji ga znaju i osobno kažu da je vrlo hrabar u svojim životnim potezima i omiljen u svom mjestu.

Josip je, naime, nakon povratka iz vojske odlučio otvoriti svoju radnju. Najprije je to bila autopraona, ali taj je posao išao, kako kaže, eto samo da se pokriju osnovni troškovi.

“Prijatelji su mi najviše tu pomogli svojim dolascima i preporukama. Nije to bilo lako, pogotovo u zimsko doba kada je sve smrznuto, a u praoni nemaš grijanja, ali nema odustajanja, radio sam da bi zaradio.”

Dalje govori:

Ono što je posebno teško kada čovjek nešto želi pokrenuti, a pogotovo u našem kraju je činjenica da što god se otvori, brzo propadne i to ne djeluje nimalo motivirajuće na ljude da se ohrabre i pokrenu svoj posao.

Godine 2009. Josip se oženio. Njegova izabranica je Danijela, rodom iz Senja. Imaju dva sina (Fran, Nikolaus) i kćer (Katja).

Povećanje obitelji Josipu je bilo “okidač”, ne samo za preuređivanje kuće, nego i za proširenje posla.

“Odlučio sam kupiti strojeve za vulkanizerstvo budući da je za tom djelatnošću na našem području velika potražnja i nisam pogriješio.”

Kada ga pitamo kako je raditi s ljudima, odgovara:

Naši ljudi su dobri i pošteni, barem ja tako mislim jer ni sa kime nemam nikakvih problema. Nisam još čuo da se netko na mene ili na moj rad požalio.

Na pitanje da li je ikada poželio živjeti u gradu, Josip kaže:

“Ja imam kuću u Zagrebu, tamo je sestra bila dok je išla u školu. Mogao sam i ja tamo ići, tamo raditi i živjeti, ali ja to nikada nisam želio. Čak sam mogao ići i u Njemačku, tata mi je tamo radio, ali ni to me nije privlačilo. Nisam želio nikud iz svog kraja.”

Dalje nastavlja…

Ovaj naš kraj je prekrasan. Jedino što je bitno da imamo auto jer si, kako se kaže, bez auta ovdje ko bez ruk i nog. Sve nam je blizu i metropola i veći gradovi, a i more. Vikendom odemo često nekud i u kupovinu i na izlet, kupanje… Tako da nemamo potrebu patiti za gradom, a život u maloj sredini je ljepši nego u većim gradovima pogotovo za djecu. I vidim da su i oni ovdje sretni, imaju svoje društvo i lijepo im je.

Na pitanje bi li želio da i njegovi sinovi nastave njegov posao, Josip kaže:

“Naravno da bih to volio, ali ih neću tjerat da to rade. Ako budu željeli, dobro, ali na silu ne. Puno je primjera gdje djeca baš iz inata neće raditi neki obiteljski posao baš zato jer ih se tjera. Treba pustit da sami vide pa će odlučiti.”

Ako nešto ne voliš radit, bolje da to ni ne radiš. Biž od toga!

Ono što smo mogli zaključiti iz razgovora s Josipom je da čovjek mora vjerovati u sebe, da nema ništa od kukanja i prozivki države da je kriva za njegovo stanje.

“Čovjek se mora truditi, raditi i tako će i zaraditi i imati bar za sebe i svoju obitelj. Ja u 19 godina rada nemam ni dana bolovanja ni godišnjeg ni ničega jer sam svoj gazda i znam da ću imati onoliko koliko mogu napraviti i odraditi.”

Josip je u nekoliko navrata naglasio da je najvažnije biti čovjek čovjeku. I pomoći kada treba, da ne treba baš sve gledati samo kroz novce.

“Nikad ne znamo kada će nam se neka mala stvar, koju od srca učinimo za nekoga, vratiti.”

Problem ličkih sela je to što je ljudi sve manje, a onda i to malo što ih ima, među većinu se uvukla depresija, alkohol, neko vrlo melankolično stanje koje djeca i mladi najbolje podižu.

Njima Josip na kraju ovog našeg razgovora poručuje:

Upamtite: Svako brdo ima nizbrdicu, a i svaka nizbrdica ima brdo pred sobom. Kad god je lako doći će i teško, a kad god je teško doći će i lako. To su meni stari znali reći i to sam zapamtil i to stvarno tako i je. Nikad ne odustajte kad se nađete pred nekim zidom u životu, naći će se neki izlaz!

 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Mato Jelić / Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close