KarijeraLifestyleIzdvojeno

LIČKE PRIČE – Ivana Rumenović: “Ako želite postići ono o čemu sanjate, morate biti uporni, jer samo tko je uporan taj nešto i postigne!”

Danas vam donosimo priču o jednoj mladoj djevojci iz Brinja. Tko je ona, kakva su njezina razmišljanja o mladima u njezinom kraju, čime se bavi, po čemu nam je upala u oko i još mnogo zanimljivih pojedinosti koje je istresla bez dlake na jeziku, saznajte u nastavku priče.


Ja sam Ivana Rumenović, dolazim iz Brinja, no trenutno živim i radim u Crikvenici. Rođena sam 27. lipnja 1998. u Rijeci. Po horoskopu sam divna u duši, ali previše osjećajna račica. Za sebe mogu reći da sam jako društvena osoba, pustolovna, vedra i nasmijana te uvijek od pomoći. Smijeh je moje najveće oružje koje u svako doba dana i noći nosim sa sobom pa makar se i u dubini duše raspadam na komadiće ponekad, al` aj, sve je to dio života. Često me zovu “dobrim duhom”  upravo zbog moje nasmijane face gdje god da koraknem.

Osnovnu školu je završila u Brinju, a kuda ju je onda život odnio, Ivana govori:

“Srednju školu za Poslovnu tajnicu u Otočcu. Na faks sam htjela ići, želja mi je bio smjer Rani i predškolski odgoj u Zadru, postati “teta u vrtiću” ili nastavnica od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, no bilo mi je kao i uvijek važnije sve ostalo nego sjedit i učit za maturu. I tako sam onda na maturi nešto prošla, a nešto pala, no, nije smak svijeta, Bože moj, desi se. Odlučila sam nakon tog pada da ipak idem zarađivati i da si mogu svašta nešto kupiti jer se smatram vrlo potrošnom osobom koja nema mira u kući, te ju non-stop svrbi džep kad god što u njemu ima (hahahaha)”  

I tako je krenula u radni svijet…

“Tako je moja karijera započela u Rijeci, mom divnom rodnom mjestu. Nakon 8492389 poslanih zamolbi, ja sebi nađem posao na Facebooku, šta da Vam kažem, život je nepredvidiv. Započela sam rad u Knjigovodstvenom servisu u Rijeci na Orehovici, moram priznat, često puta ga se sjetim i pomislim: “Joj kako mi je tamo bilo lijepo, a sad kao da su se više sile urotile protiv mene” – al aj, opet kažem, život je to!”

Posao u uredu nije dugo potrajao, a Rijeku je zamijenila Crikvenicom…

“Davne 2017. godine, točnije krajem 12. mjeseca, odlazim u Crikvenicu, te odmah nakon Nove godine krećem s radom u knjigovodstvenom servisu. Radila sam tamo nepuna četiri mjeseca te sam dala otkaz i započela svoju novu karijeru u Autotransu, odnosno sadašnjoj Arrivi. Radim na šalteru odnosno na prodaji karata. Iako, shvatila sam da nije uredski posao za mene, ja sam „vrtirepka“ ili kako bi moja mama Jeki rekla: “lija- samo vrebaš, nikad ne zna čovjek od kuda ćeš iskočit i gdje ćeš se pojaviti ” te sam odlučila da idem na polaganje za bus. Da, dobro ste pročitali, za bus.”

I upravo sada ide trenutak zbog kojeg nam je Ivana posebno upala u oči. Njezina odluka da polaže ispit za vozača autobusa. Kako je do te odluke došlo, Ivana se prisjeća…

“Sjedim ja jedan dan s mamom i sestro, te tak pričam kako ću ić` polagat za bus, i koliko ja silim, toliko me one odgovaraju… I opet sad ja sjedim jedan dan i razmišljam, ma zašto ne bih pokušala? Odlučim se ja i krenem. Pronašla neka poznanstva preko divnih ljudi koji su me usmjerili, spakirala torbu i kreće Alisa u Zemlju čudesa, točnije u Zagreb. Al, eto da mi Bog oprosti, lažem i pekljam i muljam kako idem kod prijateljice, kako ovo, kako ono. Ma 6 mjeseci ja svakih par dana nešto imam za obavljat i to baš u Zagrebu, svi više ludi od mene i Zagreba. Kad god je nešto, ja ne mogu jer moram u Zagreb. Pa više u vražju mater i Zagreb, oćeš li ga se više naobavljat? Bilo je 14556 takvih pitanja, a odgovor je uvijek bio – ako nije prijateljica, onda su privatni poslovi, al aj, privodim ja to kraju, Jedan dan šetam ja s mamom po Crikvenici, prolazimo pored buseva i kaže ona meni: “Baš bi bilo super da voziš ovaj mali bus.”  Ja onako na prvi pogled pomislim ko je tu lud, al onda se nisam više mogla suzdržat i slagat i kažem ja njoj: “Uskoro ću, ja sam pri kraju sa školom u Zagrebu.”  Kaže ona meni onako nešokirano kao: “Aa super, pa kao kad si to upisala”, a mislim si, e lijo moja tko je dolijao prije mene pa ti bacio bubicu u uho kad me tu nisi sasjekla na komade i tak sam eto priznala istinu. I naravno odma nakon toga stresno pitanje za svaku mladu, a i staru osobu u našoj lijepoj Hrvatskoj: “Od kud ti tolike pare” . Mislim si ne pitaj me, “Žedna i gladna” bila samo da ne tražim pare nikoga da mogu sve sama platit da se ne moram prije roka ispovijedat za školu. Ona meni kao oslobodi te Bože, al aj živa glava i tako kad sam završila školu, odnosno napravila prekvalifikaciju u Zagrebu za vozača motornog vozila, upisala sam u Rijeci školu za bus, odnosno D kategoriju. Sve je to divno i zanimljivo bilo i dan prije moje prijave na glavni ispit korona blokira sve. Tako da, koliko mi je pomogla da se odmorim od posla, putovanja u Zagreb i Rijeku godinu dana, toliko mi je dodatno i previše odmogla. U 3-4 mjeseca čovjek zabravi kako se zove, a kamoli da ne bi zaboravio voziti. Sreća moja da sam valjda toliko zagrijana za to da prvi put, odnosno prvi sat nakon korone, kaže meni moj instruktor: “Pa što je ovo? Ti voziš bolje nego onaj koji vozi bus svaki dan već dugi niz godina.”  Meni na prvu neugodno jer sam pomislila da se sprda sa mnom i kad mi je potvrdio da super vozim baš, baš, napokon sam nabacila osmijeh, te s još većim guštom nastavila voziti. I tako iz dana u dan, u roku 25 sati, ja naučila voziti bus. Što da kažem? Nitko sretniji od mene, ali tek muka nakon toga došla, čekam ja polaganje, čekam i ono nikako. Mislim si mah, zaboravili oni mene ili ti ga prekrižili po domaći. Nakon mjesec i pol dana ne vožnje, zovu oni mene, u ponedjeljak je polaganje, kao dođi još 1 sat odvozit barem da se malo prisjetiš. Rekoh mu: “Čim uhvatim vremena”. Da napomenem bila je srijeda, ja sam na sat vožnje došla sat prije izlaska na ispit (nema zime za Eskime) i tak dolazim ja, a meni instruktor: “Ni više ni manje nego danas, pa zvao sam te još u srijedu da dođeš”, a ja onako jadna sva, rekoh mu: “Ma bila sam zauzeta i evo jedva i sada stignu” . On se nasmija i kao reče: “Joj, joj Rumenovićka moja”.  As ti Gospe reko, šta sad ako sam zaboravila vozit, pad mi zagarantiran, a ono ja opet naravno kao Michael Sumacher odvozi taj đir, vratih se na parking, on se smiješka, a mislim si: “Jesam genije” (hahahahaah) i kroz 15-ak minuta dolazi ispitivač, te krećem ja na rutu života. I tak krenuli mi voziti i ja se điram svuda po Rijeci. Umjesto 45 minuta vožnje, ja sam vozila punih 60 minuta i kaže ispitivač na kraju meni: “Stvarno se vidi da voliš vozit, samo tak nastavi, bravo! Nisam dugo vidio žensku, a da tak dobro vozi i to još bus.”  Ja osjetim kako mi obrazi gore, u busu +60, van busa +36 stupnjeva, ovaj me hvali, a ja pozelenila kud od neugodnosti, tud od sreće, i tak dobi ja i tu vozačku ko od šale. Naravno, da i napomenem ispiti su mi bili 120/120, riješeni u 5 minula i 59 sekunda. Nije da se hvalim, al ispitivač na ispitu me je samo pogledao, pitam se šta je čovjek pomislio.”

Kako je iz za pretpostaviti, ova mlada djevojka luda je za motornim vozilima pa ne namjerava stati s autobusom…

Sad je na redu motor. Svi su ludi u kući već sada čim sam ga spomenula, al aj, jednom se živi. Što više škola, odnosno kategorija, to si pametniji kak bi se reklo: “Znanje je moć i znanja nikad dosta!” . Bog zna gdje mi je kraj sa kategorijama, možda jednog dana i kamion bude upisan na mojoj vozačkoj.

Da se u znanje isplati ulagati potvrđuje i ova mlada Ličanka te kaže:

“Gledavši svoje iskustvo cjelokupno, priznajem da mi je to bilo divnih godinu dana školovanja. Jako iscrpljujućeg i skupog „sporta“, no isplatit će se danas sutra svaka škola pa čak i ta za bus. I želim poručiti svima, a posebno mladima u Brinju: „Ako želite nešto postići o čemu sanjate, morate biti uporni jer samo tko je uporan taj nešto i postigne. Naslušala sam se svakakvih komentara, krenuvši od onih ljubomornih i zavidnih pa do onih poput divljenja. Nažalost, danas živimo u jako nerazvijenom društvu, te je 99% komentara bilo negativnih zbog ljubomore, no eto, ja sam htjela to i uspjela sam. Tak i vi, ako želite nešto postići, borite se za to makar bio trnovit put, isplatit će se na kraju. Pa ako treba i ići od kuće, odnosno preseliti se, zašto ne?  Ne možete cijeli život biti roditeljima na grbači. Maknite se i napravite nešto za sebe i svoj život.“ 

O svojim mladim sumještanima u Brinju govori:

Što se tiče mladih u Brinju, žensko stanovništvo bi otišlo i ajmo reć u jednu ruku odlazi, dok su se muškarci zaljepili za maminu si** kao bebice i ne puštaju. A da otiđu, da nađu nešto bolje za sebe, odmah bi im i misli u glavi bile bolje. Jer ne kaže se džaba: “Kakve su ti misli, tako ti i je u životu”. Brinje samo po sebi je lijepo i mirno mjesto za odmor, no za nas mlade jako, jako monotono. Nit ima kino, niti neki fast food, niti neki bar gdje se čovjek može baš isplesat kako ga volja, a da nitko ne pilji u njega, a da ne pričam o shoppingu, da nema place, Bože mi oprosti, al ne bi imali gdje gaće kupiti. Šteta, nažalost, da će kroz koju godinu ostati jako malo stanovništva i to muškog i naravno njihove žene koje će biti osuđene na Brinje jer ih je ljubav tu donijela, no opet u drugu ruku da nema toga, kroz par godina Brinje ne bi postojalo, tak da aj, možda i bolje da još uvijek postoje “mamini sinčići”. Ja nisam ta, ja bi rađe i u Crikvenici ili Rijeci ili nekom inozemnom gradu  spavala na cesti nego da se vratim živjeti u Brinje. Ne volim baš živjeti miran život, volim da mi uvijek nešto buči pored glave pa makar eto i zrak od busa kad se ispušta višak.

Uz to još naglašava: “Moram još napomenuti da mi je žao mladih ljudi koji su u svom mozgu sebi posložili kockice da ne mogu dalje Brinja mrdnut jer nemaju kako, uvjerena sam da svi mogu. Ko što sam se ja borila za sebe godinu dana, tako možete i Vi.”

Za kraj, o svojim planovima Ivana kaže:

Planovi za moj daljnji život…hm… pa prvo moram napomenuti da mi je plan da se udam i da rodim to mi je glavno, a sve ostalo sporedno (hahahahah). Budući mi je ova korona jako naštetila u vezi posla, zapošljavanje će mi biti jako otežano, no prva prilika da iskrsne, ja sam za volanom u busu. To je za sada prvi cilj što se tiče poslovnog svijeta, tj. života, a što se tiče privatnog, šalu na stranu, ali glavno mi je udat se i roditi puno djece, a poslije što Bog da. Zato svima poručujem: Borite se za sebe, neće se susjed boriti koliko god vam mazao oči s tim svojim “ko-fol” pomaganjem!”

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close