KulturaIzdvojeno

LIČKE PRIČE – Goran Jurković: “Uvijek me je smetalo da nas ljude iz Like, Gacke doline i Krbave, smatraju manje vrijednima”

Današnja Lička priča pripada čovjeku koji pjesmama i tekstovima opisuje svakidašnjicu, prošlost, zanimljivosti… sve! Čovjek koji je upravo njima osvojio naklonost mnogih Ličana koji ga prate u ličkim grupama na društvenim mrežama. On je Goran Jurković.

“Rođen sam u Otočcu 1971. godine. Djetinjstvo, koje bih opisao vrlo dinamičnim i zanimljivim, proveo sam u Kompolju, pokraj svojeg rodnog Otočca, u Gackoj dolini. Roditelji su mi bili učitelji razredne nastave, a svoje lijepo djetinjstvo sam dijelio s roditeljima, svojim bratom, rođacima i susjedima. Bio sam vrlo živo dijete, ali i odličan učenik. U ranom djetinjstvu bio sam jako vezan za svojeg djeda Juru, koji je za mene bio oličenje skromnog, poštenog i moralnog čovjeka, koji je uvijek širio ljubav prema svojoj okolini i bio čvrsta poveznica svoje mnogobrojne obitelji.”

Što se tiče obrazovanja i radnog puta, Goran kaže:

Osnovnu školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“ završio sam u Kompolju, srednju elektrotehničku školu u Otočcu, te Fakultet kriminalističkih znanosti u Zagrebu. Domovinski rat u kojemu sam sudjelovao zatekao me je u mojoj Gackoj dolini, te sam kao policijski službenik i rukovoditelj proveo svoj radni vijek u Ministarstvu unutarnjih poslova. U mirovini sam od kraja 2018. godine.”

Riječi ovog čovjeka, kada govori o obitelji i prijateljima, podsjećaju svakog pojedinca što, odnosno tko je najvažniji u životu.

“Oženjen sam suprugom Marinom, koja mi je uvijek bila najveća životna potpora, a naš je život blagoslovljen našim sinovima Robertom, Mariom i Vedranom. Obitelj mi je sve. Nemam previše prijatelja, a oni kojima sam blagoslovljen nemaju potrebu nikad preispitivati naše prijateljstvo. Tu je sve rečeno.”

Njegovi tekstovi i pjesme rezultat su cjeloživotne ljubavi prema knjigama.

Uvijek sam jako volio čitati i knjiga mi je oduvijek bila jedan od najvećih prijatelja. Najprije stripove, pisane romane, a potom knjige, poeziju i prozu. Prvu pjesmu napisao sam daleke 2006. godine. Potom neko vrijeme nisam ništa pisao, pa onda opet nekoliko pjesama. Gubitak majke 2009. godine me je posebno pogodio, pa sam time inspiriran pisao dalje, sve u jedan rokovnik, koji sam donekle ispunio do 2017. godine. Ta je godina na neki način prekretnica u mojem životu. Pritisnut životnim teškoćama i zdravstvenim stanjem, izlaz sam pronašao u pisanoj riječi. Emocije, frustracije, teškoće i sjećanja izbila su nekako iz mene svom snagom kroz pero, te sam uskoro počeo vrlo intenzivno pisati.

Njegovi tekstovi uglavnom su pjesme i priče inspirirane ljubavlju. Prema majci, životnoj družici, domovini, prirodi, ljudima i životnim vrijednostima.

Posebno je u mojim pjesmama i pričama naglašena ljubav prema mojem rodnom kraju i Gackoj dolini, mojem djetinjstvu, Lici, Plitvičkom kraju, Krbavi, mojoj Korenici, Velebitu…

Uz pisanje se rodila ljubav i prema fotografiji, a tekstovi nisu ostali tek dio kućne kolekcije…

Godinama volim i fotografirati, tako da sam razvio i osjećaj za detalje iz prirode, dakako inspiriran ljepotom zavičaja. Nekako sam usporedno s tim 2017. godine započeo pisati svoj blog pod nazivom „Zapisi iz Like, Gacke i Krbave“, na kojemu sam objavljivao svoje autorske radove, pjesme, priče iz djetinjstva i fotografije, a koje sam dijelio i na društvenim mrežama. Danas je prilično dobro prihvaćen i praćen od strane blogera i ostalih pratitelja. To je svakako uočeno od strane kvalitetnih ljudi iz Gacke doline, koji su se već kroz djelovanje Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke, više od 20 godina bavili njegovanjem čakavske književnosti i dijalekta, te tradicijske kulture, unapređenjem i njegovanjem glazbenog, likovnog i plesnog izraza, istraživanjem povijesnih etapa i poticanjem izdavačke djelatnosti u Gackoj. Ovdje bih posebno istaknuo predsjednika Katedre gsp. Milana Kranjčevića i prof. Manju Kostelac-Gomerčić, koji su me na neki način uz posebnu i konstruktivnu kritiku i pomoć usmjerili u daljnjem pisanju i stvaranju. To je za vrlo kratko vrijeme rezultiralo i izdavanjem moje prve knjige “Priče iz djetinjstva“, koja je tiskana 2018. godine u nakladi Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke“.  Promocije su održane u Korenici i Otočcu. To su sve istinite priče iz mojeg djetinjstva i odrastanja u Kompolju, a kojih je samo dio objavljen na mojem blogu. Bile su vrlo prihvaćene i praćene na blogu i Facebook profilu, pa me je to motiviralo da još intenzivnije pišem. Sada pišem svakodnevno. U pripremi je i zbirka prvih kriminalističkih priča, od kojih je vrlo mali broj do sada objavljen na blogu.”

Moje pjesme i priče uvijek su inspirirane ljubavlju. U njima nema mržnje, niti laži. Iz mene kroz pjesme ili priče ponekad progovori inat i bunt, možda i frustracija malog  čovjeka koji želi poslati poruku nekome. Bar onima koji je žele čuti. Ako netko nije čuo, bar je rečeno…

Jedna avanturica, koje se g. Jurković prisjetio za vrijeme razgovora, kaže

Jednom sam u djetinjstvu htio oživjeti lik Zagora iz stripa. To je bilo vrlo vjerno odrađeno. Od odjeće, „Zagorovog oružja“ do penjanja po drveću. Za tu priliku poslužilo je stablo šljive pokraj kuće. Sve je bilo dobro, skoro do samog kraja, kad sam pri silasku zapeo nogom u rašlju od šljive i tako visio dosta dugo. Taj put „Zagora“ nije spasio „Čiko“, već moja majka koja me je srećom izašla provjeriti, već navikla na moje brojne avanture. Ova moja avanturica je detaljno opisana u priči „Zagor u šljiviku“ i objavljena u knjizi „Priče iz djetinjstva“. “

Na pitanje što misli o Ličanima, odgovara:

Uvijek me je smetalo da nas ljude iz Like, Gacke doline i Krbave, smatraju manje vrijednima.

Što o tome reći. Baš ništa. To dovoljno govori o svakom onome tko je tim stereotipima i predrasudama opterećen. Ja znam našu vrijednost, čvrstinu i ustrajnost. U svemu što radimo, kako opstajemo. Ljepote našeg kraja i vrijednost našeg malog čovjeka, jedinstvene su i treba ih sačuvati. I od „napretka“ koji nam se na neki način nameće, i od zaborava. U posljednje vrijeme često sam prisutan ili pratim kulturna zbivanja u Korenici, ponekad u Lovincu i mojoj rodnoj Gackoj dolini. Spomenut ću vrlo vrijedne aktivnosti KUD-ova, udruga, književne večeri, book kafe, večeri poezije, kazališne predstave, noći muzeja, izložbe, turističke razglede, arheološka istraživanja, istraživanja prirodnih jama, zaštitu kulturne baštine, promociju povijesnih osoba i vremena (Frankopani), promociju glagoljice, čakavskog govora, konferencije, kućne radinosti, „The Coklje“ festival, koji je pomaknuo granice, razbio stereotipe i „visoko podignuo letvicu“.  Kreativni ljudi koji stoje iza organizacije tih zbivanja nisu došli sa strane, oni su tu, naši poznanici ili susjedi, nametnuli su svoju vrijednost i stavili se iznad politike, različitosti i sivila svakodnevice. Donose svjetlo, radost i unaprijedili su kulturni život našega kraja. Ovaj kraj, ovi vrijedni ljudi hoće, mogu i zaslužuju više.”

Nikad nisam niti pomislio negdje otići niti sam nekom poželio da ode. Lički krajevi se razvijaju sve više, imaju dosta potencijala, ne samo u turizmu. Osobno smatram da uz ova kulturna zbivanja treba ojačati industriju i poljoprivredu, ne zanoseći se lakom i brzom zaradom. Sjetimo se tradicije i načina opstanka kroz povijest na ovim prostorima. Zato ljudi moji, volite svoj kraj, nemojte napuštati svoje korijene već im ostanite vjerni, djelujte, uključite se, zasučite rukave i radite. Svatko na svom polju, u onome što najbolje zna i umije, može unaprijediti svoj život i svoje okruženje učiniti boljim.

I za kraj Goran kaže:

I naposljetku, moje pisanje je dar. Možda od Boga, mojih korijena ili mojeg podneblja. Ova nam je godina bila bez snijega iako smo ga trebali slaviti već drugu godinu zaredom. I to na Fortici. Na zidinama stare povijesne uskočke utvrde u mojem rodnom Otočcu. I ove godine naša vrijedna KUBS „Baštinica“ na čelu s prof. Manjom Kostelac-Gomerčić organizirala je i prijavila Otočac na festival „50 POEMS FOR SNOW“. Trebali smo čitati poeziju. I moja malenkost između ostalih vrijednih pjesnika. Napisao sam i pripremio posebnu pjesmu, koja dosad nije objavljena nigdje. Snijega nije bilo, festival ćemo odraditi kada ga bude, a ja sam svojoj Fortici i Gackoj dolini pripremio dar…”

 DAR U STIHU

Naišle odjednom pahulje su bijele,

Prekrile su tiho zidine nam stare,

Pa pričaju danas kroz stihove cijele,

U čast prvog snijega prinosimo dare.

Večeras u tami lučice nam sjaje,

Fortica pod snijegom i u društvu stiha,

Nek’ druženje naše godinama traje,

Kad riječi poteku noć postade tiha.

 

Ljubitelji stiha došli su na svoje,

Užarena lica skupina ih sluša,

Kroz prošlost daleku dok se misli roje,

U dolini Gacke odmara im duša.

Fortica je načas opet oživjela,

Svjedoči nam sada ta utvrda stara,

Ovakve je časti poželjeti htjela,

U stihu oživjet nema većeg dara.

Večeras iz srca potekoše riječi,

U dolini Gacke gdje korijen nam leži,

Na Fortici staroj dušu stih nam liječi,

Niz tokove Gacke dok pomalo bježi.

                                                               (Goran Jurković, 3. siječanj 2020.)

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Josip Durdov / Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close