LIČKE PRIČE Gabrijela Pernar: “Ako ste sa sela, nemojte žaliti što ne živite u gradu. Razvijajte se, svojim doprinosom ulažite u bolju budućnost zajednice”

Današnju ličku priču posvećujemo jednoj mladoj djevojci koja je našu pažnju privukla svojim stihovima pisanim u dijalektu malenog sela u brinjskom kraju-Lipica. “Dan kej san” naslov je njezine pjesme, a Gabrijela Pernar njezino je ime i prezime.

Tko je ta mlada djevojka, kada je rođena i čime se bavi?

“Rođena sam 21. prosinca 1996. godine u Zagrebu. Hvala Bogu, nisam baš bila nadarena za tehnologiju, pa do 2010. godine nisam znala za Google, YouTube, niti Facebook. Tako sam djetinjstvo provodila trčeći za svirajućim kombijem sladoleda, igrajući se po kvartu s prijateljima, pohađajući glazbenu školu (klavir), odlazeći sa obitelji na izlete i redovito posjećujući bake i djedove na selu. 2015. završila sam opću gimnaziju, nakon toga upisala Poslovnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i uspješno diplomirala istu 2020. godine. Sada sam u fazi traženja posla, pa što bude! U međuvremenu se mogu više posvetiti svojim hobijima (fotografija, muzika, planinarenje, kvizovi), i na taj način puniti baterije s nečim što me opušta i oplemenjuje. Trenutno sav trud ulažem u izradu obiteljskog stabla (uz pomoć starijih), kako bih bolje upoznala povijest svoje obitelji, ali i zanimljive priče o životu u Lici.”

Kakva je njezina veza s Likom, Gabrijela nam otkriva u nastavku.

Mama Renata je iz Lonjice (Vrbovec), a tata Nikola iz Lipica (Brinje). Imam pet godina stariju sestru Margaretu i dvije godine starijeg brata Dominika. Od malena smo naučili što znači život na selu, koliko težak može biti, a u drugu ruku koliko nam zadovoljstva isti takav život pruža. Sjećam se da je uvijek bilo veselo i kad se radilo i kad se odmaralo, uvijek je bila kuća puna poznatih i nepoznatih ljudi, te su se mogle vidjeti životinje koje trče na sve strane. Danas nas je sve manje, ne čuje se toliko pjesme i nema životinja. No, to nije razlog da se zavičaj zapusti. Često, u pravilu svakog drugog vikenda, odlazimo do bake Anke u Lipice. Prvenstveno zbog druženja i želje da vidimo baku, ali i da joj pomognemo oko poljoprivrede i kuće općenito (drva, košnja, sadnja i kopanje krumpira, berba šljiva, jabuka, trešanja itd.). Sve te aktivnosti utjecale su na moje shvaćanje o vrijednosti nečega što sam stvoriš svojim radom i isto tako zahvalnosti što imam mogućnost uživati u blagodatima gradskog i seoskog života.

Gabrijela je zaručena i vjerovali ili ne, zaručnik je također ličkih korijena…

“Danas sam zaručena i ‘čovik’ mi je podrijetlom ličkih korijena. Naknadno smo otkrili da je išao u istu osnovnu školu kao ja, živio na istom kvartu (točnije, odmah u zgradi ispred moje, na istom katu), baka mu se isto zove Anka, tata Nikola i podrijetlo mu nije iz Lipica, već Lipa kraj Gospića. Čudo haha ja kažem da je to tako moralo biti. Tako da mi je on dodatna poveznica sa Likom i zajedno uživamo istražujući svaki kutak regije.”

Pričajući o svom životu, Gabrijela se s radošću prisjetila svog djetinjstva i ispričala nam je nekoliko anegdota.

Selo će zauvijek ostati u mome srcu jer se upravo uz njega vežu brojne dječje anegdote.

“Primjerice, kada sam imala 8 godina, odlučila sam se kroz Lipice provesti biciklom do mjesta gdje se uz cestu nalazila lijepo zaglađena zemlja (barem sam ja tako mislila), u koju bih mogla skočiti. Tako sam sa lijepim novim tenisicama, u kratkim hlačicama stala na rub ‘zemlje’ i snažno odskočila. Najednom su se oko mene krenuli stvarati mjehurići i počela sam tonuti te bespomoćno zapomagati u nadi da me netko čuje. Zatim se postupno počeo oslobađati neki neugodan miris i shvatila sam da sam zapravo skočila u đubar, iz kojega ne mogu ni naprijed ni nazad! Srećom, kroz neko vrijeme naišla je teta iz Brinja i nekako me izvukla iz balege haha. Naravno, nove tenisice su odmah letile u smeće, a ja sam mogla ući u kuću tek kada su me dobro isprali sa šlaufom u dvorištu. Dalje, neka od ostalih pustolovina kojih se sjećam su odlasci sa sestričnom kroz selo, snimajući tzv. dokumentarce kamericom. Nosile smo svaka u ruci košaru u kojoj smo imale kobasice, Pepsi, kruha i šetale kroz Videnke (koji su nama djeci bili ‘najstrašniji’ bez asfalta i uvijek nas je neki pas naganjao). Sjele bi na livadu, počastile se jelom i uživale u umirujućem pogledu s povišenog mjesta na crkvu sv. Ivana Krstitelja. Nakon što bi se najele, krenule bi prema lokalnoj trgovini koja nam je i bila krajnji cilj, kako bismo se počastile sladoledom. Ondje bi uvijek bilo veselo, nikada nije manjkalo naroda ni priča ispred trgovine i pitanja ča se dela, čije smo. Kako trgovine više nema, a mi smo nešto odraslije, više nemamo taj običaj , ali nikada neću zaboraviti te sitnice koje su me činile sretnom (tako sam se uvijek znala skrpati dedi Vjekoslavu kada bi išao u trgovinu da mi kupi Kinder jaje, ma nije bilo sretnijeg djeteta od mene tada!). Jooj, a kada se samo sjetim kada bi zimi zapalo po metar snijega, a još tunela nije bilo, pa se išlo starom cestom preko Kapele do Lipica. Onda još nije bilo asfalta, a ralica danima ne bi išla, pa bi nas nekada auto znao iznevjeriti i zaglaviti u snijegu. Ništa nije pomagalo, nego deda Vjekoslav koji bi došao sa traktorom, prikvačio nas i odvezao. Sve to ima svoje čari! Zatim kada bi došli pred kuću, dočekale bi nas kule od snijega koje su deda i baka izlopatali da naprave mjesta za auto. Mi djeca uopće više ne bismo ulazila u kuću, već bi cijeli dan provela vani u veselju radeći prolaze i tunele.”

Inspiracija za pjesmu “Dan kej san” koju smo i spomenuli na početku priče i koja ju je dovela do našeg portala, Gabrijeli je bila baka Anka…

Vjerujem da sam upravo od bake Anke naslijedila ‘dar’ pisanja pjesama, jer mi često recitira pjesme kojih se ona sjeća od malena (a i tata isto). Tako mi nekada dođe inspiracija i poželim se izraziti kroz stihove, koji su uvijek istiniti i vežu se uz nešto meni drago. Također, nastojim da ti stihovi budu napisani izvornom čakavicom (za svaki slučaj dajem tati na provjeru), jer se bojim da bi jednoga dana mogla nestati, a ovako sam barem sigurna da će negdje ostati zapisana. Kada sam u Lipicama, tata, baka, teta, bratić, sestrična, svi pričaju čakavicom, a kada dođem u Zagreb, opet ju čujem, jer tata svakoga dana razgovara sa bakom i automatski se prešaltava na čakavicu. Nisam rođena u Lipicama, ali bez problema razumijem govor i mogu pričati isto tako (vjerujem da do originala još ponešto fali).

Kada smo je upitali što misli o ličkom govoru odnosno razlikuje li se govor od sela do sela, Gabrijela odgovara:

“Smatram da se govori od sela do sela razlikuju vjerojatno zbog razlika u relativnoj zatvorenosti pojedinih sredina, sela i zaselaka kroz povijest, kao i drugih čimbenika koji su utjecali ne lokalne govore (škola, radna mjesta sa izraženom komunikacijom itd.). U pravilu što je mjesto veće, razvijenije i sl., više je podložno ‘iskrivljavanju’ čakavice i postupnom ukorjenjivanju standardnog hrvatskog jezika. (npr. Lipice < Stajnica < Jezerane < Brinje < Otočac). Značajka našeg (uglavnom brinjskog) govora je dvoglasje vezano za samoglasnike – e (Kamo griedu?) i – o (Kad ćedu puoć?), bez čijeg pisanja je vjerojatno teško shvatiti prirodu (stvarni način izgovora) napisanog teksta.”

Kako gleda na perspektivu mladih u selu, dalje govori:

Veselilo bi me kada bi se ponovno uspjelo oživjeti (skoro) napuštena sela, u kojima bi mladi mogli pokrenuti niz inicijativa (što radi Udruga Lipice) za dobrobit cjelokupne zajednice. Postoji niz mjera kojima se mlade potiče na osnivanje OPG-ova, ekološku proizvodnju, pružanje turističkih usluga (raznovrsnost resursa: planine, blizina mora i rijeka, nacionalnih parkova, bogata gastronomska ponuda…).

I za kraj, zamolili smo je za poruku mladima…

Bili ili ne bili iz Like, svakako se pokušajte nekada maknuti iz grada i nekoliko dana provesti na selu, u prirodi. Sigurna sam da ćete puno toga naučiti fizički, ali i o samome sebi, tko zna, možda vam se i svidi pa odlučite ostati. Ako ste sa sela, nemojte žaliti što ne živite u gradu, razvijajte se, svojim doprinosom ulažite u bolju budućnost zajednice i nadolazeće generacije. Ono što bi ljudima u gradu i na selu trebalo biti zajedničko – cijenite sve što imate, jednoga dana će sve to ostati lijepa uspomena.

 

---

Foto: Privatna zbirka