Današnju ličku priču podarili smo jednoj Ličanki koja je najranije djetinjstvo provela u Lici. Iako je već godinama daleko, svojih se najranijih dana života rado sjeti, a Liku često posjeti…
Ona je naizgled obična žena, jedna od onih koja aktivno prati ličke stranice na društvenim mrežama, a nama je upala u oko svojim motivacijskim objavama i onima vezanim uz ličke običaje pjesme i tradiciju te smo je zamolili da nam kaže malo više o sebi. Ona je Elvira Toljan Putrić, a ovo je njezina priča…
“Rodila sam se na jedan ponedjeljak, već tada meni jako dragi dan kad je brinjska placa puna naroda, vesela i društvena baš kao što sam i ja, a i imala sam sreću da je tada još rodilište bilo funkcionalno u Brinju. Sve se na moje dobro poklopilo. Jedna sam od sretnica koja se može pohvaliti sretnim djetinjstvom provedenim u divnoj Lici. Budući su roditelji morali trbuhom za kruhom u Austriju, ja sam uživala 7 godina ličkog života sa bakom i djedom. Cijeli dan na zdravom i čistom nezamjenjivom zraku, bez ograničenja igre, čekajući dedu iz Križpolja kad će mi donijeti friško pecivo. Sićam se svakakvih anegdota iz tog perioda života, a ni mojem anđelu čuvaru nije bilo lako. Kad se stog zdival, a ja sidila na traktoru, tada sam imala 3-4 godine. Vrućina, a ja žedna, opazila sam flašu poput vode i ja pila gutalj za gutljom dok se nisam onesvijestila. Po priči mojih to nije bila voda nego šljivovica. Dok sam se osvijestila i probudila moji su pomislili na najgore, a ja dan danas velim „Neće grom u koprive.”
Govori nam da je s oba djeda imala poseban odnos…
S dedom Dragom sam imala poseban odnos, zato ga želim istaknuti kao ljudinu, a tko ga se sića zna o čemu pričam. Meni nezaboravna divna osoba, puna pozitive i dobrote. Znali smo se izgubiti, pobjeći strogoj baki, u inat sjesti na traktor i na Maljen s vrećicom krumpira i slanine. Deda naloži mali oganj i dok se spekle police sa slaninom, uživala sam slušajući njegove priče iz mladosti. Također sam s dedom iz Stajnice išla u šumu nalaziti šibe za plesti košare. Taj deda je bio pčelar koji je od sve zaštite koristio samo mrežicu preko glave, a na moje pitanje kako to da se ne boji da će ga pčele ubosti, govorio je: “Nemoj se plašiti i neće te napasti. Strah je čovjekov najveći neprijatelj.”
Bilo je tu i stvari koje nikako nije voljela raditi, kao na primjer čuvati ovce. Za njih kaže da ih je baš mrzila jer su kako kaže bile “munjene i glupe” i uvijek su bježale, a i bilo je tu i još nekih mrskih poslova…
“Sićam se i kad se sjeno spremalo u lopu, a mi dica morali gaziti. Kako bi izbjegla to djelo, morala sam nešto izmisliti i rekla sam baki da sam alergična na prašinu. Možeš misliti kako sam mogla lukavu baku prevariti, ona mene unatoč mojem foliranskom protestu obukla u neki plavi kombinezon, naočale za ronjenje i kapa. Bože me sačuvaj, kad sam se pogledala u ogledalo prestrašila sam se sama sebe, astronaut je bio mila majka. Sve u svemu, dok me je obukla sve je bilo gotovo i spremljeno u lopi. Ma glavno da sam ja kombinizon provala, a sjeno spremljeno u lopi.”
U ranom djetinjstvu, morala sam ostaviti svoju voljenu Liku… Meni je to bio veliki preokret i novi svit gdje sam se školovala, ali vrlo brzo, rodio se i moj braco Kristian, od milja zvan Kiki.
Iako su godine letjele, njezina obitelj i ona jedva su čekali praznike, blagdane, produžene vikende za odlazak u Liku.
“Tada se putovalo iz Beča 8,9 sati starom cestom, a danas 3 sata na autocesti, ali jedva smo čekali doći u svoju Liku! Vidjeti, zagrliti svoje mile, osjetiti miris domaćeg, to je bilo nezamjenjivo. Čim je auto bio parkiran, odmah moj rođak Miko Puklina, Snježa Gatarova (sad već nažalost pokojna) i ostalo društvo se znalo skupiti, igrati, trčati po polju i obavezno je bilo penjanje na čerišnju uz takmičanje tko će brže. Nismo više bili dica, odrasli smo u cure i dečke. Tada su na Valu bile cijevi koje su bile predviđene za vodovod, stajale su poprilično dugo tamo, a nama mladima super. Nije nam bio potreban ni mobitel, ni ablet ni ništa slično. Vjerujem da će se mnogi iz tog kraja sjetiti *ELI VAL*. Jedva smo čekali da se završi radni dan. Mnogo omladine se sastajalo, zezalo, bilo je puno smjeha, opuštenosti, nije nam bio bitan alkohol, cigarete, kafići, šminka… Bili smo sasvim jednostavni i prirodni. U današnje vrime možda nezamislivo, ali bila su to nezaboravna lipa vremena.”
Moram napomenuti da su u Austriji, teta Katica i teče Vlade (sada isto nažalost pokojni), bili vlasnici jednog renomiranog restorana gdje su se znali okupljati naši ljudi. Ponekad su znali organizirati ličke večere s tamburicama. U tuđini to našem narodu jako puno znači. Ponedjeljak je bio dan kad je taj restoran bio zatvoren, tada se već znalo da je to familijarni dan kada se okupljamo, obavezno pečemo police, navijamo ličke pisme… Ma nije uzalud nastala ona – može čovik otići iz Like, al ` Lika iz njega nikada.
Kako u životu svakog pojedinca, tako i u njezinom, nije baš sve bilo tako bajno i u veselju…
“Bili smo jedna velika sretna obitelj dok nije krenula žalost za žalosti….jedna moja sestrična je znala reći da sam valjda ja izabrana da led probijam i nažalost je bilo i tako (neke događaje ni ne spominjem iz poštovanja i prema sebi i prema drugim ljudima). Godine 1999., u roku od dva tjedna preminula prvo moja baka iz Stajnice, a onda je od žalosti umro moj deda za njom. Kažu da je to bila posebna ljubav, što se i dokazalo da nije moglo jedno bez drugog. To je bio početak velkog preokreta i gubljenje voljenih osoba…a onaj od kojeg se dan danas nisam oporavila i znam da nikada neću, bio je gubitak majke. Imala je 45 godina. Znam da ćemo se sresti jednom na nekom lipšem mjesto, kad Bog odredi. Bio je to 12. kolovoz 2002 godine kad sam našla beživotno tijelo svoje majke, mog uzora, ponosa, najbolje prijateljice, svit mi se srušio… Ne daj Bože nikome. Ne kaže se džabe, tko nije doživio ne zna kako je. Kratko vrime poslije je preminuo teče Mike iz Brinja (mamine sestre suprug), pola godine poslije prestalo je kucati srce teče Miće (Porkulica) suprug tete Zlate (tatine sestre). Sudbina je nekad okrutna i iz boli u bol još i najmlađoj tatinoj sestri, teti Zdenki dijagnosticirana teška bolest. Bila je veliki borac no nažalost izgubila je bitku i preminula 2005 godine u 41. godini života. Baka se najteže mirila sa time, obolila je, ma svatko od nas zna da nema veće tuge i žalosti nego pokopati svoje dite. Dugi niz godina živjela je kao biljka, a onda prije 3 godine, u 90.godini života preminula.”
Na pitanje što ju potiče na motivacijske stihove koje objavljuje povremeno na društvenim mrežama, kaže da odgovor leži upravo u njezinoj životnoj priči.
Kad je najgore moramo biti optimistični, misliti da je to sve bila Božja volja. Život se nastavlja. Život je kao kolo, sad si gore, sad dolje, danas imaš sutra nemaš, danas jesi, sutra Bog dragi zna di si. Upravo zato kažem, nemojmo se mrziti ni biti ljubomorni jedno na drugo, takvi odnosi nisu nikom donijeli dobro. Svakog pozdravi, uputi mu lipu riječ jer nikad ne znaš da li si ga zadnji puta vidio. Uvik kažem kad uđeš u nečiju kuću, uđi slijep, a izađi nijem. Nikad ne znaš šta te sutra čeka. Budi sretan i zahvali Bogu kad se probudiš živ i zdrav.
Dalje nastavlja…
“Svatko od nas ima svoju priču, vodi neku bitku. Susrećem ljude kojima je osmijeh nacrtan na licu, a duša im vrišti. E pa dragi moji, nije život pjesma, nekom je majka, a nekome maćeha. I još nešto imajte na umu – riječi ubijaju! Kad bi ljudi znali koliko riječi uništavaju samopoštovanje, imali bi filter u grlu. Ako niste u stanju da pohvalite, da cijenite, da se divite, da volite…držite usta zatvorena. Svi mi ljudi imamo mane, nije poanta njih tražit, nego isticati vrline i lipe osobine. Ništa nemojte uzimati zdravo za gotovo”
U najtežim životnim trenucima uglavnom shvatimo koga imamo pokraj sebe, a koga nemamo….
“Nakon dugog razdoblja tuge, dobro znam, pamtim i sjećam se tko je bio pokraj mene i sa mnom. Krenula sam svojim putem, upoznala supruga, Bog mi podario zdravu djecu koji su moj ponos, inspiracija utjeha i najveća radost. No, kako to uvijek biva, usponi i padovi su sastavni dio života. Sudbina uzme mah kada valjda mora pa je tako i u tom periodu života. Svekrva doživjela niz zdravstvenih problema… Ma kad prst sudbine označi put, valjda je to sve Božja volja, Zato kažem, poštujmo i volimo svoje roditelje koji su nas podigli, borili se da nama bude dobro. Isto tako, svim roditeljima želim poručiti, nemojte se ljutiti na djecu, ionako će ih život šamarat i kad neće biti krivi.”
Ja sam zahvalna mojim roditeljima na onome što danas jesam, na svakoj kritici i savjetu, na ogromnoj ljubavi. Ponosna sam svog oca koji je mlad ostao bez supruge, ali je ostao priseban, nije se podao alkoholu ni drugim ružnim stvarima koje bi zasigurno nakon mamine smrti vidljivo ostavile tko zna kakav sve trag na nama. Moj brat i ja posebno smo mu zahvalni održava našu djedovinu u Lici, obnavlja, radi, uređuje i ulaže onamo, kako bi mi i njegova unučad imali kamo doći. Blagdani, pokoji vikend i godišnji odmori su trenuci u godini kada smo svi tamo, u tom najlipšem gnijezdu iz kojeg smo potekli.
Za kraj svoje priče, Elvira poručuje svima:
“Pamti, ali ne mrzi! Opraštaj, ali ne zaboravljaj! Dobro pamćenje je alat, a mržnja je teret! I dragi Ličani, na vama je da prenosite na svoje potomke običaje, pjesme, govor poput moje tete Anke čiji se stihovi nalaze i u knjizi Napjevi brinjskoga kraja. Neka naš lički sokol vječno leti!!
Dodatak:
Kako bi čitatelji iz njezinog rodnog kraja lakše dokučili tko je ona i čija je, Elvira nam je napisala članove svoje obitelji: Suprug Željko, kćerke Antonela i Valerija, otac – Anton Toljan (špicname Kovač-Križpolje), majka – Ankica Toljan (rođ.Mesić, Stajnica-Papići-Ivančići), brat Kristian Toljan/Kiki djed i baka iz Križpolja: Drago (Kovač) i Anica Toljan (rođ.Bolješić), djed i baka iz Stajnice: Nikola i Katarina Mesić (rođ. Sertić), tatine sestre: Katica Sertić (udana za Vladu Sertića-Jezerana/Lukači), Zlata Sertić (udana za Mile Sertić-Stajnica/Porkulica), Zdenka Murat (udana za Vladimira Murat iz Lipica), sestra sa mamime strane – Marica Vučetić (udana za Miku Vučetića iz Brinja).
Foto: Mato Jelić / Privatna zbirka
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English