Darko Murat jedini je preživjeli policajac kobnog događaja u Žutoj Lokvi koji se dogodio 24. kolovoza 1991. Prije nekoliko godina gospodin Darko ispričao nam je svoju priču koje se u cijelosti možete prisjetiti OVDJE.”
Tko je Darko i što se to dogodilo prije 29 godina u Žutoj Lokvi…
“Rođen sam u Lici, općina Brinje, mjesto Lipice , 28.8.1962 . godine od mame Terezije i oca Filipa. Otac je radio, dok se majka bavila poljoprivredom i stočarstvom u čemu smo joj pomagali brat Vlado i ja, sve dok nismo počeli ići u srednju školu u Zagreb. Nakon toga počeli smo raditi; ja sam se zaposlio u Sloveniji, gdje sam bio sve do 1990.godine kad je počelo zakuhavanje i miris rata. Tada napuštam Sloveniju, dolazim kući i predajem zahtjev za policiju, gdje sam prešao sve preglede i sve što je trebalo i službeno počinjem sa radom u MUP-u, 24.12.1990 godine. Kao dragovoljac s još dosta prijatelja iz mog mjesta pristupili smo u MUP. Netko se aktivirao, a neki su bili pričuvni policajci. Odmah prvi mjesec 1991. godine bili smo raspoređeni oko mjesta Glibodol, gdje je bilo miješano stanovništvo, pola mjesta bilo je Hrvata, a ostali su bili pravoslavci, kako smo ih mi nazivali i sa kojima je u vezi bila JNA, koja se nalazila u Ličkoj Jesenici. Cijelu zimu smo obilazili to mjesto i mnogo noći proveli na -25 Celzijevih stupnjeva. Kada je za krvavi Uskrs 01.04.1991. god. došlo do oslobađanja Plitvičkih jezera, upućeno je nas 10-ak na osiguranje kako bismo zadržali teritorij koji su prije toga oslobodile specijalne jedinice MUP-a. Tu smo bili mjesec dana, dok nam nije došla smjena. Nakon toga ponovno sam otišao u još jednu smjenu negdje u srpnju mjesecu u trajanju od mjesec dana. Nakon toga dolazim ponovno raditi u PI Brinje, radili smo sve poslove od prometa, uspostavljanja JRM-a, kao i obilaska i praćenja što se događa u našem okruženju jer je u većini bilo pravoslavno stanovništvo i tako sve do kobnog dana 24.08.1991. godine…
Toga dana smo po rasporedu u prvu smjenu Drago Toljan, Zdravko Vuković, te pričuvni policajci Vinko Krznarić i Milan Vranić i ja upućeni u mjesto Žuta Lokva. Zamijenili smo smjenu koja je radila noćnu i nije bilo nikakvih naznaka da bi se nešto moglo dogoditi…Bila je subota, maglovito jutro, te negdje oko 08,30 sati od dežurne PI Brinje dobivamo zapovijed da idemo u pravcu Otočca i preuzmemo neku poštu od kolega iz PP Otočac. Sjeli smo u vozilo Zastava 101 na kojem su još bile oznake MILICIJE i uputili se u pravcu Otočca, gdje smo preuzeli tu poštu i vratili se natrag na kontrolno-blokadni punkt – kako su se nazivala ta mjesta gdje smo vršili kontrolu prometa. Toga dana ispaljena je i prva granata iz mjesta Podum na grad Otočac. Dolaskom na naše križanje Otočac-Brinje-Senj, nazvali smo dežurnog u Brinje i pitali ga što da radimo s ovom poštom, na što je on odgovorio da donesemo to u Brinje. Sva petorica sjedili smo u vozilu i čekali odgovor. Začuo sam neku pucnjavu…
U prvi mah pomislio sam da netko od kolega puca u zrak, međutim začuo sam lomljavu stakala, probijanje lima, krv je špricala na sve strane i zaključio sam da smo napadnuti. Ja sam sjedio na zadnjem sjedalu iza vozača Zdravka Toljana, te kad sam zaključio o čemu se radi, pokušavao sam otvoriti vrata, ali kako je nastalo naguravanje i zadobivanje metaka, nisam mogao pronaći ručicu za otvaranje vrata, ali nekako sam uspio i ispao van iz auta. S puškom u ruci sam otpuzao ispred vozila, jer sam ocijenio da pucaju negdje iza nas i nakon nekog vremena pridružio mi se Drago koji je bio koliko sam mogao vidjeti pogođen u glavu, jer vidio sam da nešto curi niz obraz, ali je još bio pri svijesti. Na moju stranu vozila krenuo je i Zdravko Vuković, ali nije uspio pošto je bio smrtno ranjen… Glava i prednji dio tijela bili su vani, a ostali dio tijela ostao je u vozilu, dok se Vinko Krznarić koji je sjedio naprijed uz vozača, nije ni pomaknuo kao ni Mile Vranić koji je sjedio iza njega… Vrlo je teško prisjećati se toga dana, ali neka…da se nikad ne zaboravi…
Murat je 1999. godine iz policije u Brinju prešao u PP Dugo Selo, potom u Sesvete, a onda u mirovinu.
Kada ga pitamo kakva je situacija danas prema braniteljima, konkretno prema njemu, odgovara:
“Situacija prema braniteljima skoro ništa se ne mijenja, barem ja to ne osjećam.”
Je li se što promijenilo u odnosu na prije par godina?
“Stalno se priča dosta o braniteljima, ali sami branitelji, to u našim međusobnim razgovorima saznajem, potvrđuju da nema nekih pomaka.”
Što se tiče odnosa lokalne zajednice prema njemu (u Lici i u Dugom Selu), kaže:
“Lokalna zajednica, barem prema meni, ne osjeća nikakve potrebe ili ih ne zanima i možda čak i ne znaju da postojim i kako preživljavam.”
Na pitanje što danas radi, kako izgleda njegov život, saznajemo:
“Moj život danas dosta je potresan i to zbog više situacija… Kao prvo razveo sam se i napustio svoju kuću. Trenutno sam podstanar, moram plaćati alimentaciju za mlađu još maloljetnu kćer i kredit, pa se može lako zaključiti kako i čime preživljavam. Ne bavim se ni sa čime, niti imam volje za život.”
I za pretpostaviti je da se tih ratnih dana jako često sjeti…
Ratnih dana se sve više sjetim, pogotovo sada, često snivam ružne snove.
Budući da je ovih dana i obljetnica tog kobnog dana, upitali smo ga o čemu razmišlja i kako podnosi te dane.
“Da, približava se godišnjica te tragedije. Ja sam taj mjesec posebno teško podnosim tim više jer mi je na isti datum, 5 godina nakon tog događaja, umrla majka.”
Svake godine se i na Žutoj Lokvi obilježava taj dan te smo upitali gospodina Murata, čini li mu se da je svake godine i to obilježavanje u sve manjem obimu ili je uvijek na nivou kako i priliči
Imam osjećaj da se iz godine u godinu smanjuje broj ljudi koji se sjećaju tog dana.
Za kraj, upitali smo ga što bi poručio mladima koji u ratu još nisu bili niti rođeni…
Mladima bih poručio da ne odlaze iz ove zemlje natopljene krvlju. Previše je “palo” branitelja. Uključite se aktivno u poduzetništvo i u političke vode da se to nešto pokrene na bolje, tko će ako ne vi mladi.
Foto: PU ličko-senjska / Privatna zbirka
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English