KulturaIzdvojeno

LIČKE PRIČE Anamarija i Vlatka Milohnoja: “Za sve postoji neka zamjena, ali mama i njezina ljubav nemaju alternativu”

PRIČA O MAJCI KOJE VIŠE NEMA

Uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana, donosimo priču dviju mladih djevojaka koje su prije par dana ostale bez majke. Kakav je život živjela njihova majka, kakav je bio njihov odnos s njom, trenutak kada im je opaka bolest ušla u život… One su Anamarija i Vlatka Milohnoja, a ovo je priča o njihovoj majci Mirjani.


Ovo je priča o velikoj ženi i još većoj majci. Priča o ženi koja je bila veliki borac, koja je voljela život…

Mirjana Milohnoja (rođ. Sertić) je rođena 26. rujna 1971. godine u Otočcu, bila je to nedjelja. S roditeljima, bakom i djedom živjela je u Stajnici. U to vrijeme selo je bilo puno djece koja su dane provodila igrajući se, pomažući roditeljima oko kućanskih poslova i čuvajući blago.”

Dalje nastavljaju…

Svoje osnovnoškolsko obrazovanje završila je u Stajnici. Dok je ona bezbrižno provodila svoje djetinjstvo na selu s bakom i djedom, njezini roditelji Nikola (Mike) i Anica svojim su mukotrpnim radom gradili kuću u Velikoj Gorici gdje se i ona nakon osnovne škole preselila. Mami je to teško palo jer je morala ostaviti baku i djeda, svoje prijatelje i njihova druženja “na bunaru” (mjesto kod bunara gdje su se sastajali). Nakon selidbe, svaki slobodan trenutak ili praznike provodila je u Stajnici.”

Vrlo brzo, što je bilo i razumljivo, pronašla je prijatelje i u gradu.

Upisala je srednju frizersku školu gdje je upoznala nove prijatelje s kojima je redovitoo odlazila na kolače u poznatu slastičarnicu “Memy”. I taman kad je pomislila kako je napokon počela živjeti i postala svoj čovjek, došao je nesretni rat. Te dane većinom je provodila u Stajnici. Dani su bili teški, sivi, puni pucnjeva… ali onda, pri jednom druženju s prijateljima, upoznala je svog budućeg muža Vladimira.”

Jedno od velikih događanja podno Kapele je malonogometni turnir Stajnica koji se održava povodom blagdana Sv. Marije Magdalene, a upravo je on bio presudan za nastavak njezina života.

“Mama se taj dan počela spremati ranom zorom kako bi što prije došla u polje i čekala svog “nogometaša”. Tada joj je on dao svoju narukvicu da mu je čuva dok završi turnir. I tako je počela njihova ljubavna priča koju su okrunili brakom 8. kolovoza 1992. Iako je dan vjenčanja jedan od najljepših dana u životu i trudiš se da taj dan bude sve u redu, mami se dogodila nezgoda. Došlo je vrijeme da obuče vjenčanicu, izvadili su haljinu iz ormara i zatim ugledali veliku crvenu mrlju nasred vjenčanice. Bila je to krv, mačka je odlučila na vjenčanici donijeti na svijet svoje mačiće. Mrlju su brzo sredili i mama je bila spremna za sudbonosno “Da”. Nakon godinu dana na svijet sam došla ja, Anamarija, a 1995. godine moja sestra Vlatka.”

O tome kakav je odnos Mirjana imala sa svekrvom i svekrom, te je li im ikada pričala je li joj dolazak djece promijenio život, djevojke kažu:

“Mama je imala tu sreću da je imala jako dobre i požrtvovne svekra i svekrvu koji su uvijek bili spremni pomoći i čuvati nas dvije, svoje unuke. Mama je uvijek govorila kako joj se život nije puno promijenio nakon dolaska djece, što se tiče odlazaka negdje, jer su baka i djed uvijek inzistirali da nas djecu ostave kod kuće kako bi oni mogli bez brige otići i rješavati svoje obaveze. Što se tiče našeg odnosa s mamom, nema te olovke koja bi to mogla zapisati i riječi koja bi to mogla opisati. Bio je to poseban odnos. Mama je bila puna topline i neizmjerne ljubavi. Nikad nam nije rekla “Ne” i uvijek se trudila da nama bude najbolje. Svoj život je podredila nama, svojoj djeci i uz sve stvarno nam je bila i najbolja prijateljica. Pupčana vrpca prerezana je pri porodu, ali vrpca ljubavi ostala je za cijeli život. Za sve postoji neka zamjena, ali mama i njezina ljubav nemaju alternativu.”

Sve je bilo prekrasno i donekle bajno do 2017. godine…

U našim životima sve je bilo na neki način idealno do ožujka 2017. kad se bolest kao tihi neprijatelj prišuljala i ušla u mamin život. Nije nimalo lako kada je član obitelj bolestan, a posebno je teško kada je taj član mama koja je uvijek bila zdrava i koja je uvijek nas pazila kada smo bile bolesne i za koju smo uvijek mislile da mora biti tu. Mama se uvijek trudila biti maksimalno pozitivna, sve pretrage i nalaze obavljala je s osmijehom na licu. Nakon svakog odlaska u bolnicu voljele smo prošetati Zagrebom, popiti kavu i otići s njom u shopping. Mama je bila osoba koja je voljela lijepu odjeću, a posebno cipele. Upravo te osobine naslijedila je i sestra Vlatka koja je često s mamom odlazila u kupovinu.”

Nakon operacije koja je obavljena u ožujku 2017., nismo baš bili svjesni kakve promjene nas očekuju i kakva će to biti borba. Mama je vjerovala da će sve biti u redu i da će se sve riješiti tom operacijom. Oporavak nije bio dug. Mama je pronašla neki svoj “lijek” u putovanjima sa dragom prijateljicom Slavicom s kojom je proputovala skoro cijelu Hrvatsku i jedan dio Europe. Tada smo pomislili da je na putu za potpuno ozdravljenje i da smo se riješili opake bolesti.

Bilo je teških dana, ali pokušavali smo neprimjetno rješavati svoje probleme i i dalje se veseliti životu i maminom oporavku. Ona nikada nije pokazivala da joj je teško ili da sumnja u svoj oporavak. Mi smo joj pokušavali ispuniti svaku želju, a onda se trudila da ne osjetimo razliku zdrave i bolesne mame. Baka i deda (njezini roditelji) su puno vremena provodili u Stajnici budući da su sada i u mirovini, a pogotovo deda koji bi stigao već u proljeće.”

Dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godina za godinom, nekako kao da su naučili tako živjeti, sve do ljeta ove godine…

Nažalost, početkom ljeta 2020. počeli smo uviđati promjene i primijetili da se mamino stanje mijenja na lošije, ali i dalje smo nekako vjerovali da je to privremeno i da će mama opet biti dobro. To je valjda onaj osjećaj velike želje da sve bude u redu, bez obzira što vidiš da nije.

Stigao je i rujan, a onda….

“Dogodio se 23. rujan, dan kada je mama završila u bolnici. I opet sam mislila da je to samo privremeno i da će tamo ostati par dana dok lijekovi počnu djelovati. Posjete nisu bile dozvoljene zbog korone, a to nam je predstavljalo još veću tugu jer nismo mogli biti s njom. Zahvaljujući dobrim ljudima, pustili su nas malo do mame 26. rujna na njezin rođendan. Kupile smo cvijeće i veselile se biti s mamom makar to bilo u bolnici. Dočekala nas je, malo pričala s nama, pitala za kuću, poljubila nas i otišla spavati. Nismo znale da je to bilo zadnji put da ju vidimo živu…”

Sljedećeg jutra primili su poziv iz bolnice…

Dana 27. rujna, bila je to nedjelja iz bolnice su nazvali i javili nam najtužniju vijest. Nedjeljom se rodila, nedjeljom umrla… Nitko te ne može pripremiti za takav gubitak. To nam je do sada najteže životno iskustvo. Nitko ti ne može reći kako je to izgubiti majku, nitko osim onih koji su to već doživjeti i tu bol osjetili.

Pogled ovih djevojaka i izraz njihova lica kada govore o svojoj majci govori koliko su na nju ponosne, a to i riječima potvrđuju:

Zaista smo ponosne što smo imale najbolju mamu, a naš tata je ponosan što je imao najbolju ženu. Teško nam je bez mamine podrške i najbolje prijateljice, ali ona je uvijek s nama u mislima. Pamtit ćemo ju kao velikog borca i radnika, kao osobu punu ljubavi i kao osobu koja je voljela dobro društvo i pjesmu. Ono što nam je posebno drago jest da je posljednje mjesece bila okružena svakodnevno svojom obitelji, prijateljima i roditeljima, zbog čega smo sigurne da je otišla mirne duše na onaj svijet.”

Zamolili smo ih da nam kažu što bi poručile obiteljima u čije se živote uvukla opaka bolest i koje se sada, ovoga trenutka s njome bore…

Želimo poručiti ljudima čiji članovi obitelji prolaze slične scenarije, da zaista budu jaki, koliko god to zvučalo otrcano, ali stvarno ste potrebni osobi koja se bori s tom opakom bolesti. Potrebno je puno pozitive, vjere, ljubavi i upornosti. Znamo koliko je to teško, ali jednostavno morate izdržati. Pokušajte im ispuniti svaku dobru želju i budite u zajedništvu. Potrebno je čim više veselja jer je to ono što ih podiže. Nemojte odustati!”

Svaka mama je posebna na svoj način. Naravno, nama je naša mama najposebnija i sada je naš najljepši anđeo!

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close