Ličke narodne legende

Kao književna vrsta legenda je pripovijest u prozi ili stihovima, u kojoj je jezgra povijesno-biografskih podataka (ili elemenata sa historijskom namjenom) isprepletena fantastičnim pojedinostima.

Danas donosim neke narodne legende vezane za Liku.

Otočac – grad na vodi

Kad stariji ‘divanidu,’ češće se može čuti da je davno prije u Gackoj dolini sve bilo pod vodom ili da je tu prije bilo more. Naravno, nema preciznoga vremenskog određenja koliko je to zapravo bilo davno, a ‘more’ u narodnom govoru podrazumijeva svaku veću vodu. Možemo se lako domisliti da se možda misle na vrijeme kada je rijeka Gacka plavila veliki  dio današnjega područja Otočca, pa je i sam Otočac bio ‘wasserburg’.

Otočac kao ‘Veneciju u malom’ najlakše možemo zamisliti zahvaljujući Valvazoru koji je davne 1689. godine, između ostalog, otisnuo i grafiku Otočca. Usred jezera, odnosno proširenja Gacke, na malom otočiću uzdizala se utvrda opasana debelim zidinama, s crkvom sv. Marije Magdalene i velikom središnjom kulom unutar zidova. U vodi uokolo utvrde bile su podignute male sojenice na stupovima u kojima su također stanovali vojnici sa svojim obiteljima. Stanovništvo Otočca više je stoljeća činila isključivo vojna posada sprječavajući nadiranje Turaka prema Primorju i unutrašnjosti. S vremenom, vode je bilo manje, a tijekom godina provedene su brojne melioracije, što je sve  dovelo do svođenja Gacke u današnje korito, uz povremena veća ili manja plavljenja.

Dakle, ime Otočca zaista dolazi od malog otoka, otočića, otočca. No, kako nekadašnju  stvarnost danas doista doživljavamo pomalo nevjerojatnom, ne čudi da priču o Otočcu, kao gradu na vodi,  mnogi prihvaćaju kao legendu.

Iz tih vremena je i sljedeća priča koja govori o narodnom vjerovanju u ženske osobe posebnih  moći – vještice. Danas su pak u narodu itekako živa pripovijedanja o vilama i viškama, a tko
su one doznat ćete u nekima od naših priča. Vile spominje čak i Valvasor, pišući kako narod u Otočcu i okolnim mjestima vjeruje u – nimfe.

Zmija u brinjskome Sokolcu

Uz brinjsku tvrđavu Sokolac veže se puno priča i legenda. Sagradili su je Frankopani, a u vrijeme turskih osvajanja odoljela je brojnim napadima. Do danas su sačuvani ostaci zidova i dobar dio kapele. Jedna od priča kaže da u tvrđavi  stanuje velika zmija. U vrijeme 2. svjetskog rata dok su u tvrđavi boravili Talijani, jedan je oficir zatekao vojnika na straži kako spava. Za kaznu zatvorio ga je u duboki podrum Sokolca. Nakon nekog vremena zatvoreni
stražar počeo je zapomagati. – Kača! Kača!*, vikao je. Oficir se nije obazirao, jer je mislio da vojnik simulira. Budući da se nakon nekog vremena više nije javljao, oficir je ipak otišao provjeriti. Kad je otvorio vrata samice imao je što vidjeti. Vojnika nije bilo nigdje, a u prostoriji je bila samo ogromna zmija. Kažu da je oficir uzeo pištolj i ubio se, jer nije vjerovao vojniku.
Napisala: Ana Fumić, 1.p.t. (prosinac, 2005.)
*kača – tal. zmija

Blago na Vitlu

Ima jedna legenda o blagu na Vitlu, brdu u Prozoru. Pripovijeda se od davnina, još dok je moja baka bila u mojim godinama. Blago na Vitlu još je uvijek negdje zakopano jer ga do sad nitko još nije pronašao. Priča se da kada ovce idu na ispašu i pasu po Vitlu, uvijek jedna ovca lupi papkom u taj kofer blaga, ali ga je nemoguće otkriti jer se nikad ne vidi koja je ovca lupila. Možda u ovoj legendi i ima neke istine jer je ispod Vitla bio rimski grad i kupalište u kojem su se stari Rimljani kupali. Tko zna nisu li oni sakrili svoje blago i zakopali negdje od straha pred razbojnicima. Pripovijeda se kako blago nije samo na Vitlu, nego i ispod Vitla. Tako je jedan čovjek dok je orao s konjem i plugovima, na istom mjestu zapinjao vrhom pluga za blago.
Napisao: Hrvoje Cetinjanin, 1.p.t. (prosinac, 2005.)

U vražjoj kočiji do Kutereva

Od duga, jelovih i smrekovih dasaka, pravile su se  u Kuterevu bačve. Kako su ljudi bili siromašni, nosili su dûge na leđima. Prije mnogo godina neki je čovjek išao u šumu po duge. Jadan je bio jako umoran, a od kuće ga je dijelilo još puno kilometara. Idući putem sam je sebi rekao na glas: ‘Ni vraga, ni Boga da naiñe i preveze me do sela!’  U taj tren kraj njega se stvori neki čovjek u kočiji. I reče mu: ‘Ajde upadaj, stari!’ Čovjek se popne u kola i reče: ‘Hvala ti, Bože!’ Istoga časa ispadne iz kočije i nađe se na početku sela, nekoliko metara od svoje kuće. Taj kočijaš je bio sam vrag i da ovaj čovjek nije zahvalio Bogu, ne zna se gdje bi završio.
Napisala: Katarina Burić, 1.p.t.

Čudesni krasnarski cvijet

U davna vremena u krasnarskoj šumi nastala je pobožna priča. U toj šumi djeca pastiri čuvali su svoja stada. Jednog dana na običnom panju ugledali su čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Djeca su ubrala cvijet i ponijela kući u Krasno da bi ga stavili u kapelicu koja se tamo nalazila od davnina. Začudo cvijet je odjednom nestao, a pastiri su ga ponovno našli na istom mjestu, na panju u šumi, i to se tako ponavljalo nekoliko puta. Kad se narod osvjedočio da se to stvarno događa, sagradio je u šumi na tom  mjestu kapelicu u čast Majci Božjoj Krasnarskoj.
Napisala: Loreta Majnarić, 2.p.t. (rujan, 2006.)

Kapelica na Umcu propala u zemlju

Nekada davno, kažu naši stari, na Umcu u Brinju postojala je kapelica. Pored nje su se nalazili mladi i prelili. Pored te kapelice momak je ostavio svoju djevojku, a ona je od tuge umrla.
Kada je djevojka zauvijek zatvorila svoje oči, crkvica se urušila i potonula u zemlju, a brdašce se sravnalo i odmah je bilo pokriveno travom, kao da nikada ničega tu nije bilo. Kažu ljudi da
ako točno u podne prisloniš uho na brdašce, možeš čuti kao tužno zvone zvona potonule kapelice.
Napisala: Ivana Perlić, 1. ekon. (siječanj, 2010.)

Nastavak slijedi …

---

 

Izvor: Naša Lika