Ličke narodne legende III. dio

Ovoga petka završavamo naše putovanjem kroz ličke narodne legende.

Kako je nastalo Konjsko jezero

U mome selu pripovijeda se legenda o jednom čovjeku i njegovim konjima i ide ovako: U Kompolju je živio jedan čovjek koji je imao puno konja, a dozivao ih je nekim neobičnim glasovima. Toliko se razumio u konje i ti su njegovi čudni glasovi bili tako savršeni da je uspio pripitomiti mnoge divlje konje. Svakoga dana vodio ih je na pašu, na jedno veliko polje. Jednog je jutra morao ići na posao, a konji su bili uznemireni te su sami krenuli u polje. Od tada ih više nitko nije vidio. Ljudi još pričaju da je čovjek kad je došao kući i vidio da konja nema, otišao do toga polja gdje su svakodnevno pasli. Dozivao ih je, ali bez rezultata. Konja nije bilo. Pripovijedalo se da se odronila zemlja i otvorila jama koja je progutala konje. Od tada, kad se u proljeće snijeg otapa, sva voda se slijeva u tu jamu. Zbog ovog je dogañaja polje, na kojem su konji pasli i na kojem su u zemlju propali, nazvano Konjsko jezero.
Napisala: Kristina Fajdetić, 2.p.t. (rujan, 2006.)

Kako je nastalo senjsko groblje sv. Vida

Postoji legenda o nastanku groblja sv. Vida u Senju. Bilo je vrijeme ljetne kosidbe. Ljudi su po užasnoj sparini kosili njive. Premda je bilo sparno, oni su voljeli taj dio godine. Tada su mogli pričati jedni s drugima, veseliti se. Svakog radnog dana, čim bi sunce zašlo i rad prestao, pjevalo bi se, plesalo i veselilo. To je za seljake bio poseban dio godine. Sparne ljetne večeri bile su uljepšane ljudskim smijehom i žamorom. Jednog prijepodneva dva su brata kosila travu na svojim njivama. Jedan od braće je zastao da bi se malčice odmorio, dok je drugi još uvijek kosio. Skinuo je šešir, obrisao čelo od znoja i pogledao prema širokoj njivi. Tada je na sredini njive ugledao kapelicu obasjanu svjetlošću, jačom od podnevnog sunca. Gledao je kratko u nju, a onda zovnuo brata i rekao:
‘Vidi, brate, onamo! Vidi!’.
Brat se prestrašio i naglo se okrenuo, ali ma koliko gledao prema njivi, ništa nije vidio.
‘Ta ja ništa ne vidim!’ rekao je.
‘Ne, ne buncam i nije mi sunce udarilo u glavu. U sredini njive vidim kapelicu obasjanu nekom čudnom svjetlošću’, ponavljao je prvi brat.
‘Ja ništa ne vidim. Možda je to ukazanje koje nas želi na nešto upozoriti?’ zapitao se drugi brat.
‘ Ne znam, brate, samo neću zaboraviti ono što sam vidio!’ odgovorio mu je ovaj.
I nastavio dalje pripovijedati kako je vidio kapelicu te se priča daleko pročula. Na mjestu gdje je vidio kapelicu zaista je sagrañena kapelica i oko nje groblje, a po tome što je brat kad ju je ugledao vikao ‘vidi, vidi’ nazvana je sv. Vid. Kad god prolazim tim grobljem, osim dragih ljudi koji ondje počivaju, sjetim se i legende o nastanku groblja i kapelice.

Napisala: Maja Nekić, 2.p.t. (rujan, 2006.)

Vrilce – izvor božice Dijane u Prozoru

Vrilce je izvor odnosno mali pritok rijeke Gacke u Gornjem Prozoru. Lijepo je i ljudi paze da ne propadne. Još 20ih godina prošlog stoljeća učvršćen je podzid koji je počeo kliziti. Najstariji žitelji Prozora rado govore o kvaliteti vode prije vodovoda i o nekim lijepim običajima vezanim uz Vrilce. Rado se odlazilo na vodu za potrebe u domaćinstvu, ponekad se pritom lijepo zabavljalo uz pošalice, pjesmu i ples. Žene su se rado skupljale na potočicu i
prale rublje i vunu. Postoji i neka stara legenda o božici Dijani i o nekoliko njenih izvora, a danas je nama u Prozoru prema usmenoj predaji kao Dijanin izvor poznato samo Vrilce. O tome bi možda više znao netko iz moga sela.
Napisala: Ivana Bunjevčević, I. trg. (prosinac, 2006.)

Kako je Kuterevo dobilo ime

Ja ću vam reći kako je dobilo ime selo Kuterevo u kojem živim.
Kuterevo je dobilo ime po kutu. Prije mnogo stoljeća na mjestu današnjega Kutereva bila je sama šuma i onda su ljudi počeli sjeći šumu da se mogu tu naseliti. Kad su se naselili, vidjeli su da se selo nalazi u jednom kutu jer su šumu posjekli u obliku kuta. Tako je nazvano Kuterevo. Od tada se priča o tome i ide s koljena na koljeno, nadam se da se neće izgubiti i da će se pričati još mnogo godina.
Napisala: Lucija Burić, 1. ekon. (siječanj, 2010.)

Legenda o zlatu na Velebitu

Na području Like u velebitskim selima ljudi su u davna vremena tijekom ljeta boravili u ‘planinskim stanovima’. To su površine ograđene kamenom gdje su ljudi držali životinje na ispaši. U to vrijeme živio je jedan bogati čovjek koji nije imao djece ni rođaka pa nije znao kome ostaviti svoje bogatstvo. Legenda kaže da su u njegovoj kući kad je umro pronašli pismo u kojem je napisao da je svoje zlato zakopao u velebitskoj šumi. Tamo gdje samo prvog dana ljeta prve zrake sunca dotaknu zemlju nalazi se zakopano zlato. Puno je ljudi tijekom godina tražilo to zlato prateći jutarnje sunčeve zrake prvog ljetnog dana, no zlato do dana današnjeg još nije pronañeno. Ta legenda se i danas prepričava meñu narodom
velebitskih sela.
Napisala: Larisa Plišić, 1. ekon. (siječanj, 2010.)

Perinka

Kad je Gacka još tekla prema Švici, tamo su bili slapovi i mlinice. Švičani su se smatrali bogatim ljudima. U to vrijeme u Švici je živjela mlada cura koja se zvala Pera. Ona se trebala udati za časnika koji je u to vrijeme službovao na našem području, ali su ga jednog dana poslali u neku stranu zemlju. Pera je patila za njim, nije znala je li živ ili mrtav. Prolazilo je vrijeme, a on se nije vraćao. Peri su ljudi govorili da je časnik ne voli, da ju je ostavio ili da je poginuo. Ona to nije mogla slušati i odlučila se baciti u ponor u koji je Gacka ponirala. Njezino tijelo nije nikad pronañeno. Ponor je poslije nazvan po njoj – Perinka. Je li to istina, znaju samo ljudi koji su u to vrijeme živjeli u Švici.
Napisala: Katarina Kostelac, 1. ekon. (siječanj, 2010.)

Legenda o Pintar klancu

Blizu moje kuće postoji klanac po imenu Pintar klanac. Upitala sam svoju prabaku zna li što o tome. Rekla mi je da su u ruševnoj kući u tome klancu davno prije živjeli bogati i moćni ljudi, možda čak i najmoćniji u ovoj našoj okolici. Ona je tamo bila služavka i rekla mi je da su gazed bili vrlo uljudni i dobri. Obitelj Pintar imala je tri sina, oca i majku. Kako su roditelji bili stari, braća su se borila za nasljeđe. Moja prabaka kaže da se baš i nisu dobro slagali. Došao je dan kada je otac morao napraviti oporuku i bilo je pitanje kome će pripasti kuća. Otac je volio sva tri sina i nije se mogao odlučiti. Braća su se počela svađati, a otac nije mogao podnijeti pritisak i bacio se u klanac. Ljudi kažu da i danas luta klancem duh tužnog oca. Majka je bila tužna i nije se mogla nositi s time te je umrla od tuge. Sinovi su napustili kuću. Danas je ta kuća napuštena, tamna i hladna.
Napisala: Nikolina Mesić, 1.ekon. (siječanj , 2010.)

---

 

Izvor: Naša Lika