Ličanin začetnik hrvatskog modernog slikarstva

Miroslav Kraljević jedan je od začetnika hrvatskog modernog slikarstva te gotovo najsvestraniji umjetnik s početka našeg stoljeća.

Rodio se 14. prosinca 1885. godine u Gospiću. Već kao zagrebački srednjoškolac radi crteže olovkom, pastelom i male akvarele, a 1904. odlučuje se za studij prava u Beču. Ipak, već dvije godine kasnije slikarstvo izabire kao svoj životni poziv.

Na muenchenskoj će akademiji, u klasi Huga Habermanna, sresti Josipa Račića i Vladimira Becića. Oskar Herman, koji se također pripisuje Münchenskom krugu, bio je u klasi prof. Rauppa. Habermannova je klasa prozvana “die kroatische Schule” odnosno “Hrvatska škola”. Zbog specifičnog izražaja kakav je bio bliži Leiblu i modernim pariškim strujanjima, nego suvremenim strujanjima na minhenskoj akademiji.

Svoj istančani grafizam Kraljević obogaćuje tonom i izvanrednim osjećajem za odnose svjetla i sjene, što savršeno odgovara njegovu osjetljivom temperamentu, sposobnome osjetiti i iskazati iznimnu radost, ali se ubrzo preobraziti i u najdublju melankoliju.

Svake praznike provodi u Požegi, u koju su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Tamo nastaju neke od najzrelijih slika toga Kraljevićeva stvaralačkog razdoblja – “Krave na paši”, “Bik”, “U staji”. Ostvarene širokim potezima i oštrim kolorističkim kontrastima, one govore o Kraljevićevu slikarskom rukopisu te o mladoj osobi sklonijoj da bude slikar vlastitog podneblja, prirode i životinja negoli građanske salonske atmosfere.

U Požegi nastaje i jedan od njegovih najboljih autoportreta. Tada stvara i antologijska djela hrvatskoga slikarstva, kao što su “Portret tete Luike”, “Djevojčica s lutkom” i portreti majke i oca, te požeški krajolik slikan u plenerističkom ugođaju pod impresionističkim utjecajem.

Želja za upoznavanjem impresionista odvodi mladog Kraljevića 1911. u Pariz, gdje najprije pomno istražuje crtež, a potom radi brojne skice pariških ulica, kavana i baletnih predstava. Osjećaj za grotesku i ekspresionistički iskaz doći će do izražaja upravo na tim slikama. Kasnije, u vlastitom pariškom radnom prostoru, stvara svoja najbolja djela: “Autoportret s lulom” te “Mali autoportret s paletom”. Te slike svjedoče o Kraljevićevoj slikarskoj zrelosti, ali i o bolesti zbog koje se 1912. godine vraća u domovinu.

Tu priređuje svoju jedinu samostalnu izložbu, u galeriji Ulrich u studenome 1912., a zatim odlazi na liječenje u sanatorij Brestovac. Upravo na tim posljednjim djelima uočljiva je cezannovska razrada motiva i bavljenje konstrukcijom i kubističkim istraživanjem, u čemu ga prekida smrt.

S nenavršenih 28 godina umro je u Zagrebu 16. travnja 1913. od sušice. Miroslav Kraljević pokopan je u obiteljskoj grobnici u Požegi.

---

Izvor: arhiva HRT
Foto: Wikipedia/slavonski.hr