Kraljevi i prosjaci

„Mi ništa ne činimo, Bog je taj koji čini sve. Njemu ide sva slava. Nije me pozvao da budem uspješna žena, nego žena vjere.“ Sv. Majka Tereza

Prije devetnaest godina, u razmaku od pet dana, svijet su napustile dvije planetarno popularne osobe, princeza Diana i časna sestra Majka Tereza. Mediji su brujali o njihovim dijametralno suprotnim životima i divili im se gotovo jednako. Smrt kontroverzne Lady Di zasigurno je više golicala maštu javnosti, samim time što je bila tragična i dogodila se u do dana danas nejasnim okolnostima. Teoretičari zavjera imali su materijala za svoje nove teorije, a lijepu su princezu mnogi oplakivali jer im je bila bajkoviti primjer neuzvraćene ljubavi i nemoći u sukobu s pravilima raskošnoga kraljevskog dvora.

S druge pak strane, život Majke Tereze bio je daleko od svjetala pozornice ovoga svijeta. Spominjalo ju se tek kad su svjetski moćnici imali potrebu utišati svoju ionako uspavanu savjest ili pokazati da upravo oni brinu za ovaj svijet pravednosti i jednakosti. Stoga su ovoj skromnoj Albanki dodijelili i Nobelovu nagradu za mir, kako bi joj odali priznanje za nesebičan rad s ljudima na rubu smrti i očaja. No, svijet, okrutan kakav jest, u svemu je vidio prijevaru i želju za bogatstvom, pa i u djelovanju ponizne redovnice koju su neki optuživali za novčane malverzacije. Koje li ironije! I nisu stali samo na tome, spočitavali su joj katolički fundamentalizam, optužujući je za pokrštavanje umirućih mimo njihove volje. A da bi se ludost i cinizam pokazali u potpunosti, potrudili su se oni koji su joj zamjerali rad u nehigijenskim uvjetima!

A istina o Agnes Gonxhi Bojaxhiu je vrlo jednostavna- Majka je sa svojim sestrama, Misionarkama ljubavi, bez trunke interesa skupljala s ulice otpisane i zaboravljene nemoćnike, čija je karma bila pogrješna, ne pitajući koje su vjere ili nevjere. S njima je supatila, povijala im rane i brisala čireve, ublaživala im boli i nudila barem priliku za dostojanstvenu smrt, unatoč logici ovoga svijeta koja bi sve elegantno riješila eutanazijom. I nije bila humanitarka koja osjeća sućut s ljudskom patnjom, jer takvih je mnogo. Sve što je činila, činila je nadahnuta vjerom u Krista patnika i uskrsloga, potaknuta evanđeljem Isusa Krista, a ne učenjem suvremenih gurua i psihologa. Svojim životom svjedočila je kršćanstvo kakvo ono u svojoj biti i izvornosti uistinu jest.

Nažalost, to se često, u ime lažne tolerancije i slobodoumnog i naprednog čovječanstva, u kojem smo po pitanju obrane života od začeća do prirodne smrti još u mračnim špiljama, namjerno prešućuje. Nastoji ju se prikazati kao nekakav iznimni utopijski pokušaj stvaranja novoga, boljega svijeta, a ona je posvjedočila da se kraljevstvo Božje ostvaruje već ovdje i sada. Kraljevstvo je to kojim vlada neobičan Kralj, bez žezla i krune, ali naoružan ljubavlju koja je vječna i nepresušna. Sveta Majka Tereza nije nikada živjela u sjaju kraljevskih dvora, ali je svojim životom na zemlji sagradila najljepšu palaču tamo gdje je svojom vjerom stremila, u vječnosti.

Uzdignuta je na čast oltara da bi i nama bila svijetli primjer Božje prisutnosti u svakoj životnoj boli i patnji. Poručuje nam da je moguće činiti dobro a ne tražiti ništa zauzvrat. Kad joj je jedan novinar potresen rekao:“Majko, ja ovo što vi radite ne bih mogao ni za milijun dolara“, svetica mu je sa smiješkom odgovorila: „Ne bih ni ja.“
Sigurno je nisu čuli, ili su njezinu poruku prečuli, i raznorazni humanitarci, koji vole da se njihovo ime zaokruži na izborni dan.

 

---

Foto: waitsel.com