Na kraju križnog puta

„Leti ko lišće što vir ga vije,

Za let si, dušo, stvorena,

Za zemlju nije, za pokoj nije,

Cvijet što nema korijena.“

Tin Ujević

U nemirna doba, kad je Mata rođen, potiho se pričalo o onima koji se nisu vratili. Šutjelo se i šutnjom lomilo beskrajne daljine i osluškivalo nijemu bol zastalu na srcu i ponad usana. Opustjela ognjišta njihala su svoje uplakane zipke i čuvala istinu za sva vremena.

Porobljeni narod, izrugan i ponižen, kročio je smjelo putevima Stepinca i naoružan nadom i snagom krsnog zavjeta iščekivao nova jutra.

Na izdisaju stoljeća svanula je zora slobode.

Ranjene zvijeri nisu ispuštale plijen, a ona se otimala i zaplesala sretna.

U danima grubim zabila je stijeg kraj kostiju mučenika koji su ga podigli visoko i daleko do sunca.

Na kraju križnog puta, onkraj duboke rijeke, zasjalo je svjetlo uskrsnuća.