Komentar tjedna: Demografska slika svijeta

Termin demografija, znanost koja se bavi proučavanjem strukture stanovništva nekog područja pomoću tri faktora; nataliteta (broj rođenih), mortaliteta (broj umrlih) i migracije (broj onih koji se sele), sve se češće spominje u javnosti i izaziva brojne rasprave. Teorije znanstvenika koji se bave proučavanjem porasta broja stanovništva u prošlosti na temelju arheoloških nalaza i pisanih dokumenata interesantne su istraživačima Biblije jer se poklapaju s njihovim izvještajima.

Broj stanovnika na Zemlji rapidno se povećavao zahvaljujući visokoj stopi nataliteta i niskoj stopi mortaliteta.

Postoje velike regionalne razlike u porastu broja stanovništva. Tako se nerazvijeni dijelovi svijeta više umnožuju nego razvijeni. Takva činjenica je paradoksalna jer bi logičnije bilo da ljudi s višim životnim standardom imaju više djece kako bi im mogli priuštiti bolju egzistenciju. No, nije uvijek bilo tako. Gospodarski razvijene zemlje do 1920. godine su imale veći natalitet od nerazvijenih zemalja. Tada je došlo do preokreta te su od 1950. godine nerazvijene zemlje imale veći porast stanovništva od razvijenih.
Danas neki znanstvenici smatraju kako se broj svjetskog stanovništva neće značajno mijenjati iako u mnogim zapadnim zemljama (Europa, SAD, Kanada, itd.) natalitet opada jer parovi imaju 1 ili 2 djece, dok je u južnim i istočnim zemljama (Latinska Amerika, Azija i Afrika) ta brojka puno veća jer žene u prosjeku rode oko 4 djece. U nekim područjima stopa nataliteta je niža, dok u drugima raste ili stagnira.

„Broj stanovnika u većini zemalja u razvoju i dalje će se brzo povećavati. Kada će eksplozija stanovništva u svijetu biti stvarno okončana ovisi o tome kada će zemlje početi ulagati sredstva u programe za smanjenje smrtnosti novorođenčadi, za obrazovanje žena i za planiranje obitelji te o visini tih sredstava.“ Ne možemo znati hoće li broj svjetskog stanovništva nadmašiti današnju ukupnost, ali znamo da je prema Bibliji Božja namjera da se Zemlja napuni, ali ne i prepuni.

Ako se određeni stupanj rasta stanovništva poveća radna mjesta se ne mogu stvarati dovoljno brzo kako bi se asimilirala radna snaga. One države koje se nalaze u takvoj situaciji imaju visoke stope nezaposlenosti mladih ljudi. Potreba ulaganja u dionički kapital smanjuje se ako se uspori rast broja stanovništva. Na taj način oni koji planiraju dužu mirovinu mogu štedjeti više kako bi si ju osigurali. Ali, ako se ovakvom procesu nadmaši investicijska ulaganja, moglo bi doći do smanjenja gospodarskog rasta. Zahvaljujući gospodarskom i medicinskom napretku ljudi danas žive duže pa je veći omjer starijih ljudi od 65 godina prema mladima.
S druge strane zemlje u kojima je niža stopa rodnosti znači da je tamo pozitivan socijalni razvoj. Tamo gdje žene imaju pravo na obrazovanje i odlučivanje nailazimo na nižu stopu rodnosti. To je ipak problem za mirovinske sustave jer upućuje na porast ovisnosti umirovljenika. Slabiji rast stanovništva može također smanjiti nejednakosti u društvu. Isto tako razvijene zemlje lakše podnose pad stanovništva, za razliku od zemalja koje su u razvoju i ne snalaze se s povećanjem broja stanovništva.

Niske stope dohotka jedna su od posljedica visoke stope rodnosti jer je uslijed brzog rasta stanovništva nemoguće osigurati ljudski i materijalni kapital za svakog pojedinca. Države koje imaju takav problem mogu ga riješiti omogućavanjem ženama pravo na obrazovanje i izbor. Uslijed nestabilnosti na Bliskom istoku pojavljuje se i problem manjka radnih mjesta za mlade ljude, osobito za muškarce.

Neovisno o razvijenosti dijela svijeta sve zemlje brinu o povećanju populacijske mase zbog ne isključivosti problema imigracije, nacionalne ili rasne ugroženosti, odnosno straha od nastanka mogućih političkih problema poput nacionalizma ili rasizma. Britanski ekonomist, Amartya Sen, ističe kako se mnogi sjevernjaci strepe da će ih za nekoliko godina stanovnici juga preplaviti. Prema procjenama UN-a 2050. godine udio zemalja trećeg svijeta u ukupnoj masi svjetskog stanovništva bit će 78,5%. Sen kaže kako razvijene zemlje brinu zbog potencijalnih i aktualnih promjena u svjetskoj ekonomiji. „Migracijski pritisak na zemlje razvijenog zapada, povezan je s dinamikom internacionalnog kapitalizma, a ne samim rastom populacije trećeg svijeta. Drugim riječima, problem povećanog broja stanovnika za razvijene zapadne zemlje ne bi po sebi predstavljao tako golemi problem, da imigranti nemaju saveznike u potencijalnim ili stvarnim poslodavcima iznutra u samim razvijenim zemljama, bez obzira radi li se o nelegalnim radnicima na Kalifornijskim farmama ili o legalnim „Gasterbeiterima“ u Njemačkoj.“

Disproporcija stanovništva na svjetskoj razini rješava se političkom ili ekonomskom prisilom. Stavovi koje zastupaju SAD i razvijene zapadne zemlje i oni koje zastupaju Vatikan i Islamske zemlje potpuno su proturječni i pomalo ironični. Zapad smatra kako zbog ekonomskih razlika u zemljama trećeg svijeta potrebno planirati obitelj, a istodobno se zalažu za liberalna načela prema kojima se država ne bi smije uplitati u privatnost svojih građana, dok Vatikan i Islamske zemlje zalažu se za zabranu kontrole rađanja, a da pri tome ne vide ili ne žele vidjeti kako takav liberalizam može stvoriti katastrofalne posljedice poput bolesti, neimaštine, gladi, ratova itd.
S obzirom na sadašnji natalitet Europa mora uvesti 169 milijuna ljudi do 2050. godine ako želi da broj stanovnika u dobi od 15 do 64 godine stagnira. Da bi zadržala omjer 4,8 radnika po umirovljeniku, mora uvesti 1,4 milijarde ljudi s Bliskog istoka i Afrike. Znači, „ili će Europa povisit poreze i radikalno smanjiti mirovine i izdvajanje za zdravstveno osiguranje starijih osoba ili će postati kontinent trećeg svijeta. Trećeg puta nema.“ Povijesno gledano padom stope rodnosti na 1,9 niti jedna kultura nije se spasila. 80 do 100 godina potrebno je da se stopa od 1,3 sama ispravi, ali ne postoji ekonomski model koji bi održavao društvo kroz to vrijeme. Zaključujemo, kako se populacija smanjuje tako društvo i kultura lagano nestaju.

Populacija Europe se ipak ne smanjuje zbog islamske migracije koja je krenula još od 1990. godine. Prema podacima iz 2007. godine već ima 52 milijuna muslimana u Europi, a za 20 godina taj broj će se udvostručiti.

Jug francuske imao je najviše crkvi na svijetu, a sad ima više džamija nego crkvi. Broj muslimana tamo se povećao za 45%. Procjenjuje se da će Francuska u samo 39 godina postati islamska republika. U Velikoj Britaniji njihov broj se povećao za 30% gdje ima više od 1000 džamija, od kojih su neke bivše crkve. 50% novorođenčadi u Nizozemskoj je muslimanskog podrijetla. Nastavi li se ovo za 15 godina pola stanovništva Nizozemske bit će muslimani. Najbrže izumiru slavenski narodi. U Rusiji živi 23 milijuna muslimana prema tome je svaki peti Rus muslimanske vjeroispovijesti. Predviđa se da će za nekoliko godina 40% ruske vojske biti muslimani. Njemačka je prva o tome javno progovorila jer se kod njih pad populacije više ne može zaustaviti. Bude li se ovaj trend islamske migracije nastavio Njemačka će do 2050. godine postati muslimanska država.

Moamer Gadafi, libijski vođa jednom je izjavio: “Postoje znakovi da će Alah osigurati pobjedu nad Europom bez mačeva, pušaka, bez osvajanja. Ne trebamo teroriste, ne trebamo bombaše samoubojice. 50 milijuna muslimana (u Europi) će Europu pretvoriti u muslimanski kontinent, kroz sljedećih nekoliko desetljeća”.

U ovo vrijeme kampanje, političke stranke iznose problem demografije, ali niti jedna vlada do sada nije imala nikakvu demografsku politiku. Takva dugoročna politika prije svega podrazumijeva dugoročnu gospodarsku politiku. Glavni problemi demografskog oporavka u RH i dalje su visoka stopa nezaposlenosti i loša financijska situacija mlade populacije.

Zbog visoke stope nezaposlenosti, ponajviše mladih, sve više stanovništva iseljava iz RH. Odlazak radno sposobnog stanovništva smanjuje i prirodni prirast. Stoga je depopulacija jedan od velikih problema hrvatskog društva što potvrđuje činjenica da u 18 županija bilježimo pad broja stanovnika. Ako se ovaj trend nastavi, za nekoliko godina imati ćemo nekoliko većih gradskih urbanih središta te prazna ruralna područja.

Hrvatski nacionalni interes primarno je ekonomskog karaktera prema kojemu se želi postići da obitelji budu bogatije i samim time i sigurnije s više socijalnih prava i ekonomskih mogućnosti. Uspije li RH stvoriti zdravu ekonomsku jezgru postati će magnet za druge narode koji će ju onda prihvatiti kao svoju ideološku i nacionalnu državu.