Kolektivna amnezija

Koliko nas želi biti otrgnuto od zaborava, pa se trgamo biti upamćeni, makar po nekoliko riječi na nadgrobnoj ploči. Cijeli svoj život podređujemo onome što drugi o nama misle i za koga nas smatraju, upinjući se u sviđanju nečijoj projekciji nas.

Zaborav je gadna stvar. Ponekad je bolest, a ponekad i hipohondrija. Mi Hrvati smo njime zaraženi. Ne pamtimo gdje smo bili ’91., tko nas je oslobodio ’95., komu smo se vratili na početku tisućljeća, tko nas je napustio ’09., komu je pukla cijev u stanu ’14. A sutra ćemo zaboraviti tko nam je prodavao muda pod bubrege Ljeta Gospodnjeg 2017.

Moralni kakvi jesmo, besprijekorni kakvi smo uvijek i pravični kakvi ćemo zauvijek biti, nešto ipak zaboraviti nećemo- drugima suditi, upirati prstom i biti jalni do bola.

I prije nego zaboravim čemu uopće ovaj osvrt na zaborav, upućujem vas na svoju kolumnu o našem malom čarobnjaku i kapetanu, koji je doduše zaboravljiv, ali, podsjećam, tko od nas nije?

Štoviše, ne gine nam kolektivna amnezija, koja poprimi obilježja epidemije u izborno vrijeme, dakle svako malo. Čisto da ne zaboravimo čije smo to mi ovce i tko nas tako strasno striže.
Blejanju unatoč.

 

---

Foto: pixabay