Književni petak: Lička poezija

Prije nekoliko tjedana obrađivala sam temu ličkih književnika. Današnji književni petak posvećen je kako i sam naslov kaže, ličkoj poeziji. U različitim razdobljima pisane su mnogobrojne pjesme o Lici i Velebitu, kao vječnoj inspiraciji. Pjesme su pisali brojni književnici-pjesnici kao što su: Vlatko Pavletić, Mile Budak, Zlatko Tomičić, Grga Rupčić, Jure Karakaš. Pisali su ih i „pjesnici – amateri“, zaljubljenici u Liku, njezine ljepote: Ante Rukavina, Boro Pavlović, Ranko Šimić, Davor Prpić, Jadranka Prša, Ive Uremović, Franjo Turić. Svi autori su rođenjem ili podrijetlom Ličani.

Donosim vam samo djelić izabran među mnoštvom pjesama:

Grga Rupčić – Balada o Gospiću
Grade moj!
Jauk i krik sam tvoj
Tvog slomljenog srca glas
Molitva za spas.

Angelus i Ave Marija
Svete Blagovijesti znak, da nas je čuvao Bog,
U crni utonuše mrak
U košmaran, stravičan san, na sudnji dan.

Tko će ti izmjeriti bol
Što porod ga zada svoj
Na krvav se davši pir
I oštar ti zabode nož
U srce, u spokoj, u mir.

Grade moj!
Ja gutat ću tešku bol
Sve dok ne prepoznam znak
Da se iz pepela rađaš
Ko nekad vedar i jak.

Zlatko Tomičić: Ognjište
U moje babe u Lici
stoji ognjište
i čađave grede
umjesto stropa.
Ognjište rođeno!
ognjište predaka.
Na njemu kruv se kuva
i palenta vari.

Uzanj je
Moj did Mile sjedio
kad se u Hrvatsku vratio.
I stric Mate tu je
za Amerikom patio.

Ognjište moje
Mojega oca i dida,
tvoj me je sjaj
svuda pratio.
Zaplamsaj, ognjište moje,
tvoj sin se vratio.

Mile Budak: Didovo ognjište
Na ognjištu starom više nema vatre,
a nije ju slaba zaprećala nana,
nit nevista, strta motikom i plugom,
zadrimala kraj nje, pa se zgasla grana.

Ne! Nema je više. Nestala je posve.
I ognjište staro proklijalo travom,
a bogovi naši razbigli se svitom.
i na staru kuću – nit da skrenu glavom.

I kuća se ruši.Ogoljele stine
ko aveti strše iz našega gaja
i dica se plaše pradidova moji
jer dolaze noću-priča tužna raja.

Al ne boj se ništa, sino dida moga!
To pustinja nije, što bi tako bilo,
već u snagi vatre kolino je tvoje
po Hrvatskoj širom nova gnjizda svilo.

I svako je gnjizdo ugrijano vatrom
sa ognjišta tvoga. Već sa naše gore
s daleka se bili svitlucanje mlado,
pa počivaj mirno-naše vatre gore.

Ante Rukavina: Pjesma našoj Lici
Hrvatska te jednu ima
otkada se povijest piše,
tisuć ljeta, tisuć zima
za tebe nam duša diše.

Svaki kamen ko da cvate
širom našeg zavičaja,
lički sinak misli nam te,
za njeg nema ljepšeg kraja.

Ličko ravno, plodno Gacko,
slavno polje Krbavsko,
Velebit i plavo more,
to je srce hrvatsko.

A kad rodna gruda pati,
kada mati ljuto plače,
dok se tebi ne povrati,
sin te moli sve to jače.

Zato neka Bog te čuva,
Velebitske vile vole,
u srcu nam budi prva,
to ga tvoja djeca mole.

Ličko ravno, plodno Gacko,
slavno polje Krbavsko,
Velebit i plavo more,
to je srce hrvatsko.

Neven Čačić – Spomen
Zazeleni Lika
u naručju proljeća drijema
Velebit se životom zeleni
a njih nema

Majke ih suzama dozivaju
zora se svanuti sprema
očevi njive oru
njihovih sinova nema

Nebo se rumeni nad planinom starom
od stida i nemoći uspavanog diva
oblaci odlaze hinjenim nemarom
a lažljivi čovjek o istini sniva

Jadranka Prša – Vila Velebita
Na Velebite se spušćala
svila
na ton se divu ugnjazdila
ta vila
vu zemlju ča je zakriljila
nastanila
meka
Hrvatska
kaj bela svila
i raste
boluje
tote cveta
raširila se
i jatornja
I trudna
tote raja naša leta

Davor Prpić – Velebit
Siv kamenit
ponosit i lijep
zelen
šumovit
gord i slijep još ponešto drugo…Zvonjava ovaca i klepke krava
a na vrhu kapa od magle

Penjanje
spuštanje

Pokoje bistro vodeno oko
pokriveno srebrnim odsjajem
prostrana plandišta
zatravljeni prevoji
poneko točilo…

Dolje
duboko
u dodiru s morem
gdje dere bura
i prska posolica
izrasta Velebit
u svojoj gordosti

Ima li u nama
bar nešto skriveno
od te ljepote i ljubavi

Ranko Šimić – Zemljo Liko
Noćas su dopirali s Krbavskog polja
Odjeci bitaka davnih
Opet su ubijali bana Derenčina
Opet su janjičari zakapali u zemlju ličku

U ribničkoj crkvi Butorci ljuti
Sjekli su careve kapetane
Opet su gorjele kasarne škole štale
Prevrtale se zastave i diližanse
Okretali se ordeni i topovski kotači
U vatri u dimu
Orcala se pjesma u krvi i vinu
Avoj Liko zemljo krvavijo
Zveketalo je oružje bjelasala se kost
I noćas su krajišnici tvrdoglavi i hrabri
Pred silnim Marmontom održali bilajski most

Obješeni taoci sašli su na zemlju
Usred topovske rike

Ej zemljo tužna tvoj skelet je svu noć škripao
Netko je svu noć prijetio vikao
Velebit se tresao kada se začuo stravičan zov
Od Dalmacije i Bosne preko cijele Like

Ivan Svetić – Lika u srcu
U srcu nosim spomen rodnog kraja
sjećanje je živo, pozlaćenu sliku
i vidim bijelu Vilu Velebita
što slavi pjesmom našu kršnu Liku.

Stoljeća duga izdržasmo hrabro
na škrtoj zemlji dragog zavičaja
Što ljubav čuva, ne umire nikada
u srcu cvjeta kao djelić raja.

Lika je opet u teškom času
bljesnula snagom pobjedne oluje.
Na sve su strane otvoreni puti
i lička pjesma širom odjekuje.