KNJIŽEVNI PETAK: Djela Umberta Eca koja trebate pročitati

Ovaj petak je posvećen djelima nedavno preminulog velikog Ubreta Eca. Donosim vam tri Ecova djela objavljena na hrvatskom jeziku koja bi svakako trebali pročitati.

Ime ruže

Za roman Ime ruže kaže se da je istovremeno leksikon filozofije, povijesti religije, detektivski roman i kurs jezika. Roman je privukao veliku pozornost poslije objvaljivanja, i zbog toga što se može shvatiti i kao alegorija, ali pitanje je čega. Knjiga je poprilično zahtjevna za čitatelje zbog potrebnih predznanja o ovom periodu a između ostalog sadrži i veliki broj latinskih citata. Roman je privukao veliku pozornost poslije objavljivanja te je postao međunarodni bestseler prodan u milijunima primjeraka.

Godina je 1327. Mladi benediktinski redovnik Adso iz Melka i njegov privremeni franjevački učitelj William od Baskervillea dolaze u samostan u sjevernoj Italiji, gdje je nedavno jedan redovnik preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima. William slijedi tragove i pokušava logički razmišljati pozivajući se na Aristotela, Tomu Akvinskog i Rogera Bacona. U međuvremenu umire još nekoliko redovnika i ubrzo postaje jasno da je njihova smrt povezana sa samostanskom knjižnicom. Istragu otežava to što Bernado Gui, poslan od inkvizicije, ne istražuje zločine temeljito kao William.

Konstruiranje neprijatelja

Pravi naslov ove zbirke trebao je biti njezin podnaslov, odnosno “prigodni tekstovi“. Na konačni odabir ponukala je samo opravdana zabrinutost izdavača da jedan tako pompozno skroman naslov neće privući pozornost čitatelja, dok će onaj prvoga eseja pobuditi znatiželju. Vrlina prigodnog teksta leži u činjenici da se autor najčešće uopće nije mislio pozabaviti nekom određenom temom, ali ga je na to nagnao poziv na niz tematskih rasprava ili eseja, što ga je potaknulo da razmisli o nečemu što bi u protivnom zanemario.

Zato ovdje imamo niz tekstova, od kojih su neki angažirani, a neki drugi zabavno izlaganje na teme kao što su apsolutno, vatra, zašto plačemo nad sudbinom Ane Karenjine, imaginarne astronomije, blaga katedrala, izgubljeni otoci, Victor Hugo i njegove neumjerenosti, cenzura, mehanizam agnicije u romanu u nastavcima, Joyceova sreća ili nesreća u fašističko doba i tako dalje.

Nulti broj

Posljednji roman koji autora vraća temi medija, koje je cijeloga života izučavao, za koje je redovito pisao i koje je uvijek bio spreman nemilosrdno kritizirati. Novinarska redakcija kao jazbina iz koje se lansiraju spinovi. Novine pokrenute ne radi informiranja nego radi manipuliranja i diskreditiranja i, najvažnije, zato da bi vlasnik imao idealno oružje za ucjenjivanje moćnijih od sebe i ulaznicu za povlašteni krug gdje se izvrsno zarađuje.

Novinar koji hoda zakutcima Milana rekonstruira okolnosti Mušsolinijeve smrti i paranoično ih povezuje s najmračnijim urotama i pokoljima koji su obilježili talijanske “olovne godine” terorizma. I naravno ljubavna priča dvoje gubitnika, prezrela i nerealizirana pisca i novinarke koja mora konfabulirati o “nježnim prijateljstvima” slavnih, a plače na Beethovenovu Sedmu.