KolumneIntegralne muesli

Kad zagrebeš ispod površine…

Znate, kad ljudi očekuju od mene dobar tekst, pun emocija i topao, nisu niti svjesni koliko svoje duše cijedim ne bih li im dala najbolje što znam. Nisam svaki put dobra. Nekad ne mogu dati ono što očekuju ili ono na što su navikli. Teško je dirati u tuđe duše dok ne prekopam svoju. A svega ima u mojoj…

Dok sam razmišljala o temi koju ću vam ovaj tjedan servirati na portalu, kolegica s posla mi je rekla da pišem o sebi. Ljudi vole čitati iskrene priče koje na njima ostave neki trag, one koje zapamte nakon što ih pročitaju.

Mnogo se toga krije u svakome od nas. Svi imamo neke boli koje ne pokazujemo javno, neke priče koje vješto skrivamo, neke ljude s kojima šutimo. Svi mi imamo ono nešto što nas čini ranjivima, ali nas to nešto uči kako da hrabro i čvrsto idemo naprijed. Sve ono što nas možda malo i vrijeđa trebamo prihvatiti, ogrnuti se time i to pretvoriti u svoju prednost.

I dok iz kuće izlazimo sa smiješkom, opušteni, ipak smo svi u nekom periodu ogoljeni sami pred sobom. Nekad se moramo suočiti s demonima koji spavaju u nama i koji nas potiho muče. O tim demonima ponekad pišem, a tad me ljudi najviše vole.

To nam je svima zajedničko. Mnogi vole viriti u tuđe živote i tražiti neku poveznicu između sebe i njih. Pod „njih“ mislim na sve druge ljude, bili oni vama prijatelji, poznanici ili netko koga nikad niste uživo vidjeli.

Kroz svoje tekstove nastojim pružiti ruku mira strancu što me čita. Trudim se da me netko osjeti i vidi bez da me gleda i bez da me čuje. I kada stranac pročita ono što sam pisala, ponekad kaže: „oh, kako se prepoznajem!“. Tada zamišljam sebe na nekoj pozornici kako sviram klavir, a klavir su svi oni koji me čitaju. Zbog toga ponekad mislim kako sam u stanju manipulirati tuđim mislima i osjećajima.

I dok znam u koju „notu“ koga trebam gađati, svoje tipke klavira nikako da naučim svirati. Prepuna sam emocija i prepuna priča, što lijepih, a što tužnih. Dajem ljudima ono što im treba, a moji demoni svake noći potiho dolaze na maženje. Odavno sam prestala voditi borbe s njima. Sve ono što me proganjalo godinama sada je pripitomljeno. Uvijek je prisutno, ali miruje i uglavnom me pokreće kad trebam nešto pisati. No, koliko god neke emocije bile pripitomljene, ne mogu se uvijek kontrolirati.

Griješe oni koji misle da ljudi što izlaze nasmijani nemaju svoje boli. Svi ih imamo. Dok se pozdravljamo na ulici, često se zapitam što skrivamo ispod površine. Što nam je u mislima dok si mašemo, dok se mimoilazimo, čak i dok šutke prolazimo jedni pored drugih?

Ima li u zraku nešto jače od smijeha i ulične buke? Osjetite li ikad tišinu, osjetite li neke ljude bez ijedne izgovorene riječi?

Ja volim tu tišinu. Volim one s kojima ću se sresti i pokloniti im osmijeh, a dati im puno više. Volim one koji će uzvratiti jednako, one koji su svjesni života i njegove ljepote, ali i mana. Volim one koji su toliko obični i jednostavni, jer to ih čini posebnima.

Ja volim one koji od mene očekuju najbolje. One koji osjećaju tišinu oko sebe, one koji će osjetiti mene i koji će zapamtiti moje ime kao neku dragu priču iz djetinjstva. Volim one koji će znati cijeniti svaku temu i koji će uzvratiti ljubav i kada ne budem dobra, kada se dam napola, one koji će reći da se i dalje u meni prepoznaju.

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara


Foto: Laura Troha

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close