Josip Lukinić: Pozivam sve ljude da dođu na Velebit i da velebitskim braniteljima kažemo jedno veliko hvala

Osmi po redu Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu održat će se u subotu, 7. lipnja 2025. godine.

Tim povodom, gost nove epizode Ličke kavice bio je Josip Lukinić – Šiščanin s karlovačkom adresom i dugogodišnji planinar, član HPD Gora iz Zagreba. U razgovoru s našom Brankom, Lukinić se prisjetio kako je pokrenuo ovu inicijativu koja je zaživjela u suradnji s Udrugom specijalne policije Grom policijske uprave karlovačke, uz podršku brojnih planinarskih, braniteljskih i vjerskih udruga.

Lukinić je 1995. godine počeo sudjelovati u planinarskim križnim putevima i tu se rodila njegova ljubav prema prirodi i planinarenju. Njegov prvi susret s Velebitom bio je uspon na Sveto brdo:

“Nisam ni znao da je Sveto brdo drugi vrh Velebita, da je uspon s primorske strane težak, naporan. Kad smo došli gore, to je bio fascinantni pogled.”

Taj izlet potaknuo ga je na ozbiljnije planinarenje, a Velebit je postao njegova velika ljubav. Prije deset godina, zajedno s još dvoje prijatelja, prehodao je cijeli Velebit – od Prijevoja Vratnik do Tulovih Greda, sve do kanjona rijeke Krupe. Na taj je put krenuo upravo uoči Svetkovine Male Gospe, kada je njegov jako blizak prijatelj 1991. poginuo u proboju u Hrvatsku Kostajnicu.

“Mario je bio krasan dečko, stariji od mene – uzor. Mene je rat zatekao s trinaest godina. Uvijek sam, kao klinac, s nekom ljubomorom gledao starije dečke koji su išli u rat. Među njima je bio i moj pokojni otac. Znao sam pomisliti: ‘Da sam barem koju godinu stariji, pa da i ja mogu s njima.’ Dobiješ tu neku potrebu, želju – da budeš heroj poput njih, ali ne zbog dokazivanja, nego da učiniš nešto za opće dobro.”

Kao dijete u ratnom Sisku, nije bio zaštićen od onoga što rat nosi.

“Od detonacija, pogibija bliskih osoba, do sirena – svega. Što nijedno dijete ne bi smjelo proživjeti. Uz pokojnog oca, slušao sam njegove razgovore s suborcima. Od tih trauma se ne može pobjeći. On ih nije mogao zadržati za sebe.”

Cijela obitelj je osjetila te traume, kaže Lukinić, ali one su rodile i nešto pozitivno – iskreno domoljublje.

“Gdje se Hrvatska ne voli samo mahanjem zastave, odlaskom na utakmicu u kockastoj majici ili slušanjem domoljubnih pjesama, moraš za domovinu nešto i napraviti da bi ti pokazao domoljublje.”

Kako zbog posla nije imao vremena otići na hodočašće Camino de Santiago, hodnja po Velebitu postala je njegov osobni Camino.

“Puno sam razmišljao o pokojnom Mariju i o mnogim dečkima koji su tako stradali gore. Taj hod bio je moj hod Mariju. Isplakao sam Marija nad Velebitom. Sam uspon na Sveto brdo, gdje stoji veliko raspelo – u tom trenutku nešto me slomilo.”

Kaže da je znao brojne priče o braniteljima na Velebitu, ali je primijetio da se ništa nije događalo njima u čast, u spomen. I upravo tu se prije deset godina rodila ideja o pohodu. Od samog početka nije želio da to bude priča jedne osobe ili nekog zatvorenog društva.

“Moram otvoreno reći – braniteljska populacija i sam spomen branitelja među mladima stvara neku distancu. Mladi ne žele biti dio te priče, dosta im je svega toga. I zato sam zamislio da taj pohod bude zajedništvo – civilne udruge, planinarskog društva i braniteljske udruge.”

Već na prvom pohodu okupilo se 110 sudionika. Sljedeće godine broj je narastao na 250.
Priča se počela širiti, a ono što je, prema Lukiniću, najvažnije u cijelom pohodu, jest pristup ljudima.

“Ne pozivamo institucije, ne pozivamo nikakve državne protokole. To je pohod za poginule branitelje. Svatko je dobrodošao – imenom i prezimenom.”

Ono što ovaj pohod čini posebnim je i humanitarna nota s kojom se svake godine prihodom od prodaje majica, pomogne nekoj udruzi, a ove godine će to biti za Udrugu roditelja djece s teškoćama u razvoju “Pčelice” iz Gospića.

Cijeli razgovor s Josipom Lukinićem poslušajte u priloženom videu.

Prijave za pohod traju do kraja današnjeg dana, a prijaviti se možete na mail [email protected]. Za sve informacije nazovite 091/404 600.

 

---

Foto: RTL/screenshot