Još nisam zavoljeo svoj grad…

Nisam osoba koja će negativistički govoriti o državi čiji je stanovnik, a ni o gradu. Volim čovjeka, ali ne i društvo jest ono što volim reći misleći pritom na pojedinca kao nedužnog. Društvo je krivo, društvo te uči negativnosti i vulgarnim osvrtima o tvojem. Tvojoj državi, tvom gradu i tvojim ljudima.

Ipak, postoje mjesta koja voliš više. Nešto te privuče, pa se vraćaš. Zapravo ne možeš objasniti zašto jer uzrok je neobjašnjiv zbir emocija. Možda je i ljubav. Ljubav prema gradu?

Još u ono ratno stanje ’95. rođen sam u Rijeci, no dobar dio svog života živim u Zagrebu, točnije gradiću u njegovoj blizini Dugom Selu. Nekako, nikada se nisam vezao za taj grad, ma ni za Zagreb. Sve mi je to bila čista formalnost. Kada sam bio mali volio sam Liku. Volio sam svoju Stajnicu jer mi je Stajnica značila = sloboda bez mamine dreke koja upozorava na mogući auto. Trčao bih po cesti onako bezbrižno, a motorno vozilo dalo se naslutiti na nekoliko kilometara daljine. Zvuk auta dopirao je kroz krošnje i davao bi taman dovoljno vremena da se skloniš.

U tinejdžersko razdoblje i dalje nisam volio Zagreb. Nerado sam mu se vraćao. Nisam volio srednju školu i željno sam čak do 18. godine iščekivao praznike. Ma, ni tada mi nije bilo dosadno u selu s petnaestak stanovnika. Volio sam životinje i osjećaj slobode, no znate kako kažu kako rastemo postajemo sebičniji i priželjkujemo više. Nisam se izdvojio iz mase kako bih prkosio psihologiji, zaista sam počeo tražiti više. Više se u Lici nisam zadržavao jednako dugo, a nakon kraćeg vremena postajalo mi je dosadno. Ipak, prva ljubav se pamti i moja Stajnica će uvijek imati počasno mjesto u mojim mentalnim sferama i vraćati ću se, naravno da ću se vraćati.

No, vratimo se na grad. Već sam spomenuo kako nikada nisam volieo Zagreb, no nije Stajnica bila jedino mjesto u Hrvatskoj koje se upisalo na moju listu mjesta kojima se vraćam. Našao se tu ‘grad koji teče’, moja Rijeka. Zaljubio sam se u ono nešto u čovjeku, ono zeru više ljubaznosti no što ju osjetim u Zagrebu. Ljudi mi se nekako prirodnije smješkaju, a ono posljednje o čemu vam nisam pričao, prijatelji. U Zagrebu sam uvijek teško nalazio prijatelje, nešto u meni im nije odgovaralo. Možda ono nešto pjesnički, ono nešto zbog čega me nisu dohvaćali. Nije mi smetalo i tako igrom slučaju nekolicina mojih dobrih prijatelja vratila se u Rijeku ili obližnja mjesta. Krenuli su za studijem i poslom, a i ostaju. Lijepo je i njima i nerijetko se slože sa mnom kada pričamo o toj otvorenosti, kulturi i zeru drugačijeg što grad posjeduje. Na daleko manjem teritoriju od onog zagerebačkog smjestilo se pregršt nacionalosti, a sve vlada pod okriljem neke dobronamjerene kohezije.

Zagreb još uvijek nisam zavolio, možda hoću u nekom drugom stadiju života, a možda nikada. U svakom slučaju jedva čekam saznati!