Kolumne

Jesu li fotografije izgubile svoje čari?

Koliko je puta svima vama kava s dugo neviđenom osobom započela selfijem?, ili koliko ste puta tijekom večerašnjeg izlaska proveli pola vremena na mobitelu pregledavajući slike od te večeri, ili neke večeri prije i koliko ste se puta samo vratili s izlaska s moreeem fotografija na mobitelu i to samo iz jednog kafića? Previše puta, zar ne?

Svi mi danas, nalazeći se u bilo kakvoj situaciji, prvo što radimo uzmemo mobitel i slikamo. Bilo da se radi o odlasku na neko putovanje, izlazak s prijateljima, slavljenje određene svečanosti ili sakramenta, ljetovanja, pa do svakodnevnih situacija poput ispijanje kave, jedenja, učenja, gledanja tv-a, šetnja i sl., svima nam je neizbježno da to zabilježimo fotografijom, te iste te fotografije dijelimo na društvenim mrežama. Jeste li se ikad zapitali koliko je danas zapravo lako napraviti neku fotografiju ili doći do iste. Tako se lako fotografiramo bilo gdje i bilo kad. U svijetu prepunom pametnih telefona, kamera, fotoaparata i tableta fotografirati nekog ili nešto negdje najmanji je problem.

A kako je fotografiranje izgledalo nekoć?

Nije li vam smiješna pomisao, da čitavi svatovi moraju ići u foto studio kako bi imali barem jednu sliku s tog vjenčanja, ili da se slikate samo nekoliko puta godišnje i to za vrijeme posebnih svečanosti i prigoda, i još k tome ne možete brisati slike ako vam se ne sviđa kako ste ispali, a ne možete ni pogledati slike prije nego ih izradite. Čudno, nije li?

Prije nije bilo fotoaparata u svakoj kući kao danas nego se slikati moralo ići u foto studio odnosno tadašnje foto radnje. Fotoaparate su imali samo fotografi, a slike koje su izrađivali bile su crno bijele. Ljudi su se ako bi htjeli imati fotografiju morali ići slikati upravo u te radnje. Prije se slikalo samo u određenim svečanostima poput vjenčanja ili drugih sakramenata. Prije je bilo tako malo fotografija, a tako puno priča vezanih uz njih. Izrađivane slike uvijek žive, bez obzira tko je na njima.

Danas, sve slike koje imamo čuvamo u mobitelima ili na računalima, a s prvim kvarom na istoimenim uređajima, ostajemo bez tih slika. Također danas većinu slika objavljujemo na facebooku ili insatgramu pa nam te društvene mreže predstavljaju nekadašnje foto albume. Žalosno je to što danas imamo previše slika, i one nam ne znače toliko koliko su prije fotografije značile našim precima. Oni su ih fotografirali, izrađivali i čuvali jer su ime bile važne i značajne, možda čak i jedine uspomene na nekog, a mi danas fotografiramo i objavljujemo fotografije svakodnevno kako bismo se pokazali drugima, tj. kako bismo im pokazali kako je naš život „super“.

Današnje masovno fotografiranje i tona fotografija koje imamo nemaju upravo tu težinu,važnost, značaj niti osjećaje. Ja sam mnogo puta uživala listajući bakine stare foto albume, gledajući slike svojih roditelja, te bake i djeda dok su bili mojih godina i smijala se pričama koje mi je baka pričala vezanih za te slike, poput zašto su na nekoj slici ljuti ili se smiju, zašto imaju baš tu haljinu ili frizuru i brojne druge dogodovštine iz njihovih mladenačkih dana. Sve te priče povezne su upravo u toj jednoj fotografiji jer sam proces fotografiranja i dolaska do neke fotografije nije bio lagan. Dok danas, uzmeš nečiji mobitel i u sekundi pregledaš stotinjak slika samo od nečijeg sinoćnjeg izlaska u jednom kafiću, ili uđeš na bilo čiji profil na nekoj od društvenih mreža i saznaš sve o njemu kroz objavljene fotografije. Danas rijetko tko još i izrađuje slike i ti foto albumi polako nestaju iz ovog modernog života. Nestajanjem njih nestaje i osjećaj listanja njihovih stranica, a samim tim gubi se čar i važnost slika izrađenih u njemu i priča koje ih povezuju, a to je pomalo žalosno, zar ne?

 

Foto: Pixabay

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.




Oznake
Back to top button
Close