KolumneIntegralne muesli

Jer život su prijatelji

Život je doista čudan, nepredvidiv. Meni se vrlo često dogodi da nešto planiram, a to se onda pretvori u nemoguću misiju. Isto tako, vrlo česta situacija je da mi se neplanirane i spontane stvari dogode kad ih ni sama ne bih mogla bolje planirati, i uglavnom mi oplemene život.

To mi se dogodilo prošle godine. Sve je krenulo nizbrdo i naopako. Pomislila sam, eto, da je sve otišlo k vragu, a onda sam, uz pomoć svoje svekrve, uletjela u neki čaroban krug ljudi, našla posao iz snova svake djevojčice, upoznala ljude koje sam mislila da nikad neću i proživjela nikad bolju, ljepšu i sretniju godinu.

U posljednjih godinu dana naučila sam mnogo, i rekla bih da sam se izgradila i upotpunila onaj dio sebe koji “nisam mogla naći”. Godinama mi je nešto nedostajalo, nisam bila zadovoljna svojim postignućima. Mislila sam kako mogu bolje i kako moram bolje. A onda se to bolje napokon dogodilo.

To “bolje” su ljudi.

Sreću čine male stvari, a te male stvari moraš s nekim podijeliti. Jer, ako je sve lijepo i divno, a nemaš s kime dijeliti tu sreću, sreću ispegla ravnodušnost. I onda postaješ bezvoljan, nesretan i izgubljen, a ne znaš za čime žudiš.

Ja nisam obožavateljica velikog društva i onih prijateljstava za koje se naveliko i naširoko čuje. Ja volim jednostavne ljude, one s kojima nemam tabu teme, s kojima sjedim kao muško i ne brinem vide li mi gaće. Volim ljude s kojima opušteno provodim vrijeme i njegujem lijepe trenutke.

To mi je nedostajalo. Nakon čestih selidbi i nekih loših prijatelja, zatvorila sam se u sebe misleći kako mi je bolje samoj. I onda sam, kad sam već počela tonuti u samoću, počela upoznavati ljude s kojima sam kliknula. Ljude s kojima sjedim i smijem se, s nekim mirom u duši i zadovoljstvom što sam napokon nekome poklonila sebe, a zauzvrat dobila puno više.

I danas, u moru svih ovih društvenih mreža i virtualnih prijateljstava, kao da je prava lutrija pronaći one koji nisu virtualni i koji te razumiju videći ti raspoloženje u očima. Danas je lutrija prepoznati dobronamjerne ljude. Ima ih, mislim da ih ima i više nego što mislimo, ali nas koče predrasude pa tuđu dobrotu ponekad ne vidimo, ili jednostavno ne želimo vidjeti.

Ja sam upoznala neke ljude za koje nisam mogla pomisliti da bi mi mogli biti prijatelji. I znate, zanimljivo je da su baš oni pokazali veću brigu za mene i više ljubavi nego oni za koje bih ruku u vatru dala da hoće.

Ti ljudi ušli su u moj život prije samo godinu dana, a poznaju me i razumiju bolje od onih koje imam od djetinjstva. To je i normalno, jer ne živimo svi istim ritmom, dođe period kad je vrijeme za promjene i neke nove ljude, samo im moramo dopustiti da dođu.

Kažem, život je uistinu čudan. Potrebno nam je jako malo da bi bili sretni i zadovoljni, ali moramo se dati. Moramo dijeliti da bi dobili, moramo voljeti da bi bili voljeni. Trebamo biti prijatelj da bi iste imali.



Čuo si za metaverzum i virtualnu stvarnost, ali ne znaš o čemu se radi? Sve o tim temama možeš pročitati na ovom linku.

Voliš Plitvice ali ne možeš doći u razgledavanje? Informiraj se o turističkim temama klikom ovdje.

 

Komentari

Komentara


Foto: Pexels

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close