“Janje/Kokoš/Orao”

Iva Biondić

"janje/kokoš/orao"

Ostavljene obitelji jer su očevi na ratištu, obitelj svedena na baku i unuke koja se bori samo da preživi, ali i obitelj koja odbacuje sina invalida koji se bez jedne noge vratio iz rata – to su teme velikog koprodukcijskog projekta ZKM-a, MESS-a i Bitef teatra “Janje/Kokoš/Orao”.

Projekt, koji je u subotu 24. siječnja imao zagrebačku premijeru, s pravom nosi podnaslov “Stoljeće jedne porodice”, jer ovdje je ženskim redateljskim rukopisom ispisana priča o patnjama onih koji nisu ratnici.

Triptih otvara “Janje” ZKM-a, autorice Jelene Kovačić i redateljice Anice Tomić. Hommage je to žrtvama Prvog svjetskog rata, ali i samom ZKM-u. Poludokumentaristički teatar vodi nas, naime, u sobu svratišta “K janjetu”. To je ona ista soba – danas dvorana Miško Polanec, zvana Janje – u kojoj se i igra predstava.

Tu susrećemo dvije žene čiji su muževi na ratištu. Jedna je krenula za njim i stekla čin kaplara, druga umjesto muža radi u svratištu kao sobarica, trpi seksualno zlostavljanje gazde i nemoćno gleda kako joj propada devetogodišnji sin, ostavljen na ulici, kao i mnoga djeca u tom ratu. Tko su prave žrtve? Oni koji ginu pod plinskim maskama i rafalima strojnica u rovovima ili oni koje su ostavili za sobom?

Voajeri pred nasiljem

Odgovor je jasan i brutalan. Žrtve nisu samo lažni domoljubi koji trpaju novac u svoje džepove. U “Janjetu” glume: Dubravka Kovjanić, Ivana Krizmanić, Vedran Živolić i Enes Salković.

“Kokoš” je pravi MESS-ovski, ujedno najdojmljiviji dio cjeline. Na temelju glumačkih improvizacija po motivima “Velike bilježnice” Agote Kristof, tekst su napisali Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić i Dario Bevanda, a režirala je Selma Spahić. Zastrašujuću priču o baki koja se s dva unuka bori sa strahom, gladi, upadom nepoznatog i opasnog vojnika, dezertera, a sve pod parolom: “Važno je ostati živ”, scenografkinja Mirna Ler smjestila je u daskama okovan kavez na sceni u koji publika doslovno viri kroz proreze. Dojam je zastrašujući, voajerski do krajnjih granica, jer nasilje, koje počinje s klanjem kokoši u trenutku kada djeca više ne mogu izdržati glad, raste i raste. Gluma Flipa i Nikše Eldana, Albana Ukaja, a posebno sjajne Jelene Kordić-Kurent raste u još progresivnijem ritmu te doseže vrhunac kada junaci plesom iz nekih partizanskih dana postaju ratnici koji u disku pokušavaju zaboraviti užase zadnjeg rata koje su preživjeli.

Zadnji dio triptiha “Orao” je tekst “Tvrdoglavi” Franza Xavera Kroetza kojeg redateljica Ana Tomović postavlja kao priču o svim ratnim vojnim invalidima svih ratova. Ovo je, ako je to uopće moguće u ovakvoj predstavi, emocionalno najokrutniji tekst. Ovdje se kaže: “Sin s jednom nogom samo je pola sina.” Ovdje je važna obiteljska tvrtka, pa bila to i provincijska krčma, ali ne ljudi, vlastita krv i meso. To je ta još jedna strašna posljedica rata s kojom oni koji su preživjeli moraju živjeti godinama. Oni koji su “oštećeni” gube sve… obitelj, razumijevanje, glas, ljubav, djecu… Doista postaju poluljudi, jer takvima ih vide njima najbliži.

Konačni slom invalida

Nažalost, umjesto da gradira nezamisliv horor te situacije, redateljica Ana Tomović staje na pola puta. Konačni slom se tako dogodi na najtanjem dijelu priče, ne kada invalid izgubi djevojku ili kada shvati da je ona abortirala njihovo dijete, ne kada njegovi roditelje odluče sve ostaviti mlađem bratu, djetetu koje se još igra u pješčaniku, već kada mu otac krene paliti pornografske časopise. Uzvik “To je moje!” mlak je alibi, jer davno je jasno da njegovo “moje” više ne postoji. Na svu sreću i “Orao” spašavaju glumačke kreacije Miloša Timotijevića, Maje Izetbegović, Miralema Zupčevića, Feđe Stojanovića, Branke Šelić i Luke Mihovilovića.


 

Foto: ZKM
Tekst: Večernji list

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u