Kolumne

Iz dnevnika: Tri dana Gospića!

Dobrodošla kući, pomislih vidjevši žutu tablu na kojoj piše Gospić. Uhvatila sam slučajni osmijeh na svome licu. Sve mi se čini da se to moje srce osmjehnulo dok sam gledala dobro znane ulice i poznata lica na cesti. U Gospić ne dolazim često, ali kad dođem, nahranim dušu ljubavlju.

Čim sam sa svojim koferom stala pred zgradu u kojoj sam provela najljepše godine života, emocije su podivljale. Požurila sam zagrliti mamu, tatu i svoja dva brata koji mi svakog dana u Zagrebu nedostaju. Nisam dovoljno prisutna u njihovim životima. Toliko toga o njima ne znam, puno priredbi i važnih dana propuštam.

Oni su za mene Gospić. Ostavivši grad, ostavila sam i njih. Osamostalila sam se, ali još uvijek sam dijete željno majčine kuhinje i višesatnog razgovora s tatom. Iako prolaze godine, a ja izgledam sve starija, u duši sam ona djevojčica kojoj je mama najbolja prijateljica.

Dok sam još stajala pred ulazom u zgradu, sjetila sam se onih dana u kojima sam maštala o bijegu iz Like, o onom danu kad ću „narasti“ i kad nitko neće budan čekati da se vratim iz izlaska. Moram priznati da sam potrčala stepenicama noseći kofer, žurno pokucala na vrata obitelji Troha, a onda sam čula glasove dvojice dječaka. Otvorili su vrata, a ja sam poželjela ući i ta vrata zatvoriti zauvijek.

U stanu me ulovila nostalgija. Još smo, ne tako davno, mi žene vladale obiteljskim stanom. Sobu smo dijelile nas četiri sestre. Tata je često bio na terenu pa smo doma bile samo mi, uključujući mamu. Kupaona je bila puna špangica, kopčica i gumica. Svugdje su bile toaletne torbice, posteri, nijanse lila i ružičaste boje. Barbike su virile iz svakog kuta, a danas su to autići i superjunaci. Mama je sada okružena muškarcima. Tata i dva brata su preuzeli vodstvo u stanu.

Iako je to moja obitelj, a ti zidovi isti onaj topli dom, sve je drugačije. Nepotpuno je bez mojih sestara. Taj stan bez njih djeluje prazno. Navikla sam da je u njemu gužva i da se stalno lupa po vratima kupaone. Navikla sam da se za ručak donose stolice iz druge sobe i da uvijek nedostaje tanjura.

Nikad kod nas nije dan prošao mirno. Stalno smo skakale, gurale se i svađale jer smo dijelile jednu sobu. Imale smo jedan ormar i jedan kompjuter. Bilo je tu i galame, suza, ali danas mi čak i to nedostaje.

I sve ono što mi je nekada smetalo danas mi nedostaje. Danas sam na to ponosna.

Tri dana boravka u Gospiću podsjetila su me što je to ljubav. U Zagrebu me ponekad ponesu neke druge sile pa zaboravim što je smisao doma. U ova tri dana moji su me roditelji podsjetili kako se gradi dom i što se zapravo kupuje da bi bio topao.

Lako je mijenjati fasadu, kuhinjske elemente i boju zida. Možeš promjeniti kauč, maknuti zavjese, ali ono što te u toj sobi dotakne nešto je što živi među tim zidovima i biti će zauvijek ondje.

To nešto je ljubav, ona dječja, iskrena. To nešto je sigurnost jer nikada nigdje neću biti sigurnija negoli u toj sobi gdje smo spavale dok je tata pričao priče za laku noć. To nešto je djetinjstvo koje je ondje doživjelo zrelost. Ondje sam odgojena. Ondje je izgrađena ova moja osobnost. Tamo sam maštala o budućnosti i pripremala se za vlastiti start.

Gospić je za mene ljubav, sigurnost i djetinjstvo.
Sinoć sam s koferom izlazila iz stana. Kofer nije bio teži, ali ja sam znala da iz stana iznosim puno više od prtljage. Moja je duša obnovljena. Mama je poljubila, tata zagrlio. Braća su me odvela u park, sjetila me što znači biti dijete i maštati, što znači bojati se zadaće iz matematike i loših ocjena.

U Zagreb sam se vratila s mirisima Like. Gospić je grad u koji dođem prazna, a iz njega odlazim ispunjena. Kad zaboravim tko sam, Gospić me podsjeti. Tad se sjetim i nekih svojih snova pa iznova povjerujem da ih mogu ostvariti!

 

Foto: pexels

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close