Scena

Ivo Andrić: Mostovi (2. dio)

Ivo Andrić je imao, kako je sam rekao, samo jednu istinsku, osnovnu težnju: da uhvati što više životnog daha oko sebe i da mu na hartiji dade oblik koji bi se smeo, manje ili više zvati umetničkim.


Razgovijetno pisanje

Za Andrića, život je i neprestana borba s ciljem uspostave ravnoteže. U pisanju je, između ostalog, prisutna borba za sklad između riječi unutar rečenice. U strahu od upotrebe suvišnih riječi, govorio je: Stanite na svaku svoju reč svom težinom tela, izmerite joj nosivost, isperite njome usta kao što radi dobar vinar ispitujući vino. Ako vaša reč sve to ne izdrži, treba je izbrisati, jer umeti izbrisati teže je nego napisati. Jedna riječ ne smije egzistirati nauštrb cjelokupne rečenice, već sve riječi moraju biti usklađene da bi rečenica ispunila svoj smisao. To je otprilike kao i u sportu: ceo tim mora da igra, a ne samo pojedinac

Kod Andrića sve riječi igraju za tim koji ima za cilj razgovijetno pisanje. Razgovetno pisati – to sam imao na umu svaki put kad sam sedao za radni stol gde je trebalo izdržati zaslepljujući blesak prazne hartije. Nerazgovijetnim pisanjem nemoguće je doprijeti do čitatelja, a to onda dovodi u pitanje smisao samog pisanja. Jasnoća i eliminacija svega suvišnog odraz su brige za čitatelja u smislu adekvatnog prijenosa poruke, a ne u vidu zabrinutosti hoće li se čitatelju svidjeti napisano. Brigu za čitatelja iskazuje i načinom pisanja kojim ga ne želi isključiti, odnosno, ne želi mu baš sve reći, te mu daje prostora za vlastite zaključke. Loš je onaj pisac koji se trudi da sve kaže, treba bar ponešto ostaviti i čitaocima

Priznavao je brojne uzore na koje se, što svjesno a što nesvjesno, ugledao, a jednostavnosti pisanja, kako kaže, učio se od epskog narodnog pjesnika, te od Vuka Karadžića i Njegoša. Osim toga, uvijek je isticao kako je puno naučio od nepismenog čovjeka u Bosni. Kakvo je to bogatstvo jezika i izraza! Beležio sam, proučavao, nastojeći da bar ponešto preuzmem od mudrosti našega sveta. Istraživanje starih zapisa i usmena predaja starijih ljudi u Bosni bili su mu velika inspiracija. U pismu Tugomiru Alaupoviću piše: A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija. Između ostalog, u izjavi u kojoj se objašnjava zašto mu se dodjeljuje Nobelova nagrada, stoji: Za epsku snagu kojom je opisao teme i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje.

Mitovi i legende

Andrićeva ljubav prema narodnim pjesmama i pripovijetkama zapravo je ljubav prema legendama o kojima se priča u tim djelima jer su, smatrao je,legende stvarnost života. Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka. Kao pisac koji je težio približiti se stvarnosti, odnosno tome da uhvati što više životnog daha oko sebe, Andrić je znao kako je to nemoguće ako se bavi isključivo povijesnim činjenicama. Da bi se razumjela povijest i sudbina zajednice i pojedinca, ne smiju se zaobići mitovi i legende. U eseju “Razgovor s Gojom” kaže: Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svog života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća. U bajkama je prava istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao.

Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečjem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i ukradenoj vatri. Aluzije na neke od spomenutih mitova vidimo npr. u romanu Na Drini ćuprija u kojem su povijesni događaji isprepleteni mitskim. Jedan od njih je i veliki potop ispričan kroz priču ovelikom povodnju, kad je voda preko noći poplavila kasabu i sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, a od mještana je svatko znao da u tom njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno. Inače, sama gradnja mosta prožeta je legendama koje svjedoče da se sve što je trajno i veliko ne može postići bez mnogo truda, odricanja i žrtve.

Djevojčica čita bajke

Trud i skromnost smatrao je pokroviteljima bilo kakvog stvaranja, pa tako i književnog. Osjećaj zadovoljstva i uspješnosti držao je opasnim, a u nezadovoljstvu je vidio ključ uspjeha. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

(…) Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojima živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.


 

Tekst: nova-akropola.com
Foto: zurnal.ba

 


Čuo si za metaverzum i virtualnu stvarnost, ali ne znaš o čemu se radi? Sve o tim temama možeš pročitati na ovom linku.

Voliš Plitvice ali ne možeš doći u razgledavanje? Informiraj se o turističkim temama klikom ovdje.

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close