Ivo Andrić: Mostovi (1. dio)

LIKACLUB

Ivo Andrić je imao, kako je sam rekao, samo jednu istinsku, osnovnu težnju: da uhvati što više životnog daha oko sebe i da mu na hartiji dade oblik koji bi se smeo, manje ili više zvati umetničkim.


Toj težnji bio je predan cijeli život i nije vidio razloga govoriti o sebi, a niti da drugi pišu o njemu, jer pisac treba da piše i priča, ali ne da od svog života stvara priču. Kad je 1961. godine trebao otići u Stockholm na dodjelu Nobelove nagrade, rekao je: Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu.

Čemu će posvetiti svoj život odredio je s dvadeset i dvije godine, opisavši ideal umjetnika: tiho živjeti i biti u sve dane zaposlen stvaranjem i najrazličitijim formama, ali stvaranjem jedino i davanjem uvijek, da se nema vremena da živi i da se ima od svih radosti samo jednu: veliku radost stvaranja, a potom mirno iščeznuti i ostaviti se u boji, u liniji, u riječi, u gestu, u zvuku, da bi se svijetlilo vjekovima i grijalo svoje i svakog.

Obrađujući različite teme i motive, najčešće je odabirao prošlost Bosne. Prošlost kao medij za komunikaciju s vječnim, a Bosnu kao nešto što mu je suđeno. Smatrao je da je zbog mnogih isprepletenih utjecaja i sudbina teško u Europi naći zanimljiviju zemlju od Bosne.

Odraz stabla u knjizi

Tijekom života, imao je prilike živjeti u mnogim gradovima i susretati se s različitim kulturama. Smatrajući se stanovnikom svijeta, odbijao je da ga se povezuje samo s jednim gradom, između ostalog i zato što je bio uvjerenja da pisac treba biti neka vrsta mosta, onaj koji zbližava, a ne razdvaja gradove i krajeve.

Mostovi

Kao simbol veze između ljudi i vremena, mostovi su za Andrića bili trajna inspiracija i nit vodilja u stvaralačkom radu. Mostovi, kako kaže u istoimenom eseju, pokazuju mesto na kojem je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego ju je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen. Gradnjom mostova, odnosno uspostavom veza čovjek se ostvaruje jer sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Ta druga obala prisutna je kroz raznovrstan oblik suprotnosti, bilo u vanjskom svijetu, kroz dodir Istoka i Zapada, kroz dodir različitih kultura i vjeroispovijesti, kroz međuljudske odnose, ili unutar samog čovjeka kroz dodir onog što nazivamo duhom i tijelom.

Pričajući nam priču kroz različite likove u svojim djelima, Andrić nudi raznolike poglede na jednu stvarnost. Bez nametanja vlastitih stavova, predstavlja različite krajnosti, naizgled nepomirljive, a zatim svojim nenametljivim pripovjedačkim umijećem, te iste granice ruši, naglašavajući ono zajedničko, univerzalno. To je svet duha… Tu svak ima svoj deo i, po tom svom ma i najskromnijem delu, pravo na celinu. Gledajući očima različitih likova, nudi nam svekolike kutove gledanja s ciljem razumijevanja cjeline, kao što kaže u eseju “Razgovor s Gojom”: Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje, vidimo izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost s večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih, a uvek nesumnjivo istih zakona.

Most na ploči

Težnju da se što više približi toj univerzalnosti iskazivao je kroz pokušaje razumijevanja ritmova povijesti. Uvijek se vraćao prošlosti jer prošlost, to je valjda ono što ne prolazi! Neki su ga zbog toga etiketirali kao povijesnog pisca, ali on je za sebe govorio da je pre svega pisac, a prošlost je za mene isto što i lepota za ženu. Pričajući o prošlosti, Andrić čitatelju pruža priliku da izgradi svoj vlastiti most između prošlosti i sadašnjosti, odnosno da prepozna ono tipično ljudsko što se ponavlja i provlači kroz vrijeme. Mene je već u samom početku književnog rada zaokupljala misao: kako prikazati čoveka u vremenu koje se kreće kao živi organizam, i u prostoru bez one statičnosti koju nam nameće slika, isključujući posmatrača iz likovnog dela. Ljubav prema povijesti kod Andrića je samo način, odnosno sredstvo komunikacije s čitateljem. Robert Hodel, voditelj Instituta za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, kaže: Historijsko-društveni kontekst je za ovu literaturu samo utoliko značajan ukoliko služi kao primjer vječnih ljudskih zakona. Sam Andrić je u svom govoru pri dodjeli Nobelove nagrade istaknuo važnost duha kojim je određeno djelo nadahnuto, odnosno poruke koju nosi, a samo vrijeme o kojem pisac piše odredio je kao nebitno.


Tekst: nova-akropola.com
Foto: zurnal.ba

 

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u