Događanja

Ivana Brlić-Mažuranić (2. dio)

Vjerujemo da nema djeteta, a isto tako ni odrasle osobe koja nije čula za šegrta Hlapića i šumu Striborovu. No, malo njih zna da je autorica tih popularnih dječjih priča, Ivana Brlić-Mažuranić, bila prva žena članica tadašnje JAZU (danas HAZU) i od iste te Akademije čak dva puta bila predlagana za Nobelovu nagradu za književnost: 1931. i 1938. godine.


Čudesne Zgode

U osamnaestoj godini Ivana Mažuranić udaje se za odvjetnika dr. Vatroslava Brlića i udajom odlazi živjeti u Brod na Savi (Slavonski Brod), gdje je i provela veći dio svog života. Pred sam kraj života vraća se u Zagreb, gdje i umire. No, njen rodni Ogulin, rijeka Dobra te obližnja planina Klek, u njenom su srcu imali sasvim posebno mjesto. Napustila ih je s četiri godine preselivši s roditeljima u Karlovac, no uvijek će im se iznova vraćati, što u mislima, što u stvarnosti. … U mojoj šestoj, a poslije opet u dvanaestoj godini ukazala se prilika da proboravim neko vrijeme u rodnom mjestu Ogulinu. Odande potječu prvi jaki utisci kojih se sjećam. Upravo će ta nježna sjećanja na osebujan ogulinski kraj biti poticaj mašti buduće književnice.

Vjetar u šumi, mirisne livade, pitoma rijeka Dobra, sve je bilo tajanstveno; jesu li u ovoj planini bratac Jaglenac i sestrica Rutvica nadmudrili zle vile, a Potjeh tražio istinu? Evo što o tome sama kaže: Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevrtala u mislima najčudnije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. (…) Štoviše, ove slike koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevine mašte, već za neko otkrivenje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka. (Autobiografija)

Ivana Brlić-Mažuranić se u knji­ževnosti javila relativno kasno. Iako je postala majka šestero djece, nije živjela zatvorena u svoju obitelj; uz supruga je ostala aktivna u društvenom životu koliko god su joj to dozvoljavale obiteljske obveze. Međutim, godinama nije pisala niti išta objavljivala jer to u ono vrijeme nikako nije bilo u suglasju s dužnostima žene. U svojoj biografiji kaže: Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala je do pred 15 godina sa­svim moj javni spisateljski rad.

Umjesto pisanja, bila je u stalnoj potrazi za vrijednim štivom za svoju djecu, koje bi bilo primjereno njihovoj dobi, a po sadržaju dovoljno zanimljivo da zadrži njihovu pažnju. Kako kaže u svojoj autobiografiji: Moja djeca žele čitati – koja radost za mene (…) da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube.

59ognjiste_IBM_novo_str4S vremenom se u njoj rodila ideja da ipak na papir pretoči priče koje je izmaštala u dugim zimskim večerima da bi zabavila svoju djecu. Želja za pisanjem koja je sve ove godine tinjala u njoj, sada je konačno našla i svoju praktičnu svrhu. Tako nastaje prva knjižica Valjani i nevaljani – pripovijetke i pjesme za dječake. Objavljena je 1902. u vlastitoj nakladi, za obiteljski i prijateljski krug. Četiri godine kasni­je izlazi joj knjiga Škola i praznici, kojoj je kao i prvoj zbirci književnica namijenila pedagošku ulogu. Njena knjiga pjesama Slike tiskana je 1912., a sljedeće godine svjetlo dana ugledale su Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića, čime je Ivana definitivno skrenula pažnju na sebe kao pisca. Hlapićeve zgode i nezgode opisane su jednostavno i blisko djeci, sadržavajući u sebi elemente avanture; na granici razigrane mašte i stvarnosti, s mnogo iznenadnih obrata i neočekivanih događaja. Sve skupa uključuje moralnu poruku da dobro i ljubav uvijek na kraju pobjeđuju.

Priče iz davnine

Svojim Pričama iz davnine Ivana Brlić-Mažuranić odškrinula nam je vrata u jedan tajanstven svijet, drevan, ali istovremeno blizak, svijet koji je izmaštan jednako kao i stvaran. Vila Kosjenka, div Regoč, kućni duhovi-zaštitnici, ribar Palunko, Potjeh, Morski kralj, Kraljica svih pčela, Zora djevojka, bog Svarožić… stara božanstva i likovi iz izgubljene slavenske mitologije. Ivana Brlić-Mažuranić smjestila ih je u njihovu prirodnu formu: mitološku priču, bajku, djeci privlačnu, a pedagoški opravdanu.

Teme i događanja su životni i općeljudski i u tom smislu ove bajke govore o stvarnosti. Junaci Priča iz davnine tragaju za izgubljenom čistoćom, za ljubavlju i dobrotom koje sve osnažuju, za istinom i smislom života. Uviđaju da ih lakovjernost može stajati života, da se vjernost uvijek isplati, da hrabrima sreća pomaže, itd. Sve je još oživjela originalnim zapletima i blagim, odmjerenim humorom.

Priče iz davnine napisane su u maniri narodnih priča, vješto i uvjerljivo, pa se u javnosti pojavilo mišljenje kako se zapravo radi samo o interpretacijama starih slavenskih legendi što je, međutim, autorica odlučno opovrgla u svom pismu sinu Ivanu. Bez obzira na to, njene su priče, u kojima je vješto spojila elemente slavenskih mitova i narodne predaje, dostojno popunile prazan prostor zagubljenog hrvatskog mitološkog blaga. Tajne koje su naši preci povjerili šumama i vodama, jednog su dana iznenada izletjele kao iskre s ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.

IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ U SVIJETU

Prvi prijevod Priča iz davnine na engleski jezik izašao je u Londonu već 1924. g. i to pod naslovom Croatian Tales of Long Ago. Po svemu sudeći, bio je to važan kulturni događaj jer je izazvao snažnu reakciju popraćenu osvrtima i pohvalnim komentarima u čak tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa. Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda.

Nakon što su izašle na engleskom jeziku Priče iz davnine i roman o šegrtu Hlapiću prevedeni su na švedski, njemački, češki, slovački, danski, ruski, ukrajinski, a do danas su djela Ivane Brlić-Mažuranić izašla na čak 40 svjetskih jezika, uključivo kineski i esperanto. Time ona do danas ostaje najprevođeniji hrvatski pisac.

Zapravo, možemo reći da je Ivana Brlić-Mažuranić danas prisutnija nego ikad: osim mnoštva izdanja njenih djela, tu su i brojne adaptacije za scenu, lutke, animirani filmovi, a 1971. g. utemeljena je nagrada za najbolji tekst namijenjen djeci koja nosi ime naše jedinstvene Ivane Brlić-Mažuranić.

Noviji kritičari predlažu još jednu laskavu usporedbu: zovu je hrva­tskim Tolkienom zbog toga što je poput čuvenog J.R.R. Tolkiena vrlo uspješno posezala za narodnim pabircima i krhotinama oživjevši zaboravljene ­mitove.
Kako vrijeme odmiče, čini se da se njeno djelo to više cijeni, potvrđujući time da se radi o istinskoj umjetnici.


Tekst: nova-akropola.com
Foto: nova-akropola.com / soundset.hr

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close