Kolumne

Iritantne stvari: Gunđanja jednog čangrizavca

“Ne volem, nikog lutko takva mi je narav, kao odžak star i garav, puno dima je kroz mene prošlo, ne-vo-lem.”

Uvijek mi je bio simpatičan, staro gunđalo. Nije istina da ne voli nikog, kao i svaki prosječan čovjek voli stadij, naive, mlade i neiskvarene duše koje se nisu stigle ‘ispravno’ inkulturirati. Problem je što ne postoji kultura koja ne ograničava, samim usvajanjem kulturnih vrijednosti mozak se profilira na određeni način, daje prioritet u smislu nagrađivanja određenim tipovima ponašanja. Zanimljivo je da u trenutku rođenja imamo najveći potencijal što se tiče moždanog kapaciteta, poslije, ponavljanjem određenih radnji, a potiskivanjem drugih vršimo tiraniju sami nad sobom dok kao proizvod ne dobijemo efikasan alat za funkcioniranje u specifičnoj zajednici.

Živimo živote u svakodnevnoj interakciji s prirodom. Mijenjamo okolinu a život u izmijenjenoj okolini mijenja nas. Moć modifikacije prirode je u praktičnom smislu ono što nas dijeli od životinja, dobri smo u tome, ako ništa barem smo bolji u tome od njih. Više se ne bojimo prirode, barem ne kao nekoć. I onda nam se ne sviđaju vlastite tvorevine. ‘Nemaj drugih bogova uz mene!’ Budimo realni i najiskreniji prosječni ateist ima pregršt drugih bogova uz sebe. Posjedovanje po definiciji stvara druge bogove. Vlastitim radom stvaramo stvari kojima se poslije klanjamo.

Dolje neefikasna država, dolje komunizam, dolje kapitalizam, dolje birokracija, smrt kralju, smrt fašizmu, prokleti novac! Dobro, a čiji je proizvod sve prije navedeno? Svaka od navedenih parola krije boga kojem se određen dio populacije klanjao ili se još uvijek klanja. Robovi smo, vlastitim tvorevinama. Otuđenje raste. Rad nam nerijetko umjesto zadovoljstva postaje sredstvo za pribavljanje novih idola kojima se možemo klanjati. I onda kad stvari postanu teške, žao nam je, možda nešto nije kako treba, kad bi barem mogli ispočetka sve bi bilo.. Sve bi vjerojatno bilo ili isto ili varijacija na temu, čemu samozavaravanje.

Volimo pojam privatnog vlasništva iako možda ni sami ne znamo što implicira. Utkali smo mu u postojanje milozvučne ali ne pretjerano jasne epitete slobodu, ljubav, duhovnost.. Volimo ono što je naše, branimo slobodu da volimo ono što je naše i tek kad nešto imamo, nešto opipljivo, dajemo si oduška i meditiramo produhovljeni spoznajom da postoji nešto što je naše i osjećamo se dobro klanjajući se plodu svoga rada. Da se razumijemo, rijetko koji idol je nužan i rijetko koja ideologija je nužna, ali ne samo da postoje nego ih je pregršt. Pa kad ćemo se više prestat klanjat?

Dobro, kad se već klanjamo, zašto u krug, uvijek isto, uvijek vlastitim tvorevinama i to samo onim aspektima koji odgovaraju određenoj doktrini. I onda netko kaže da mu nije jasan pojam nužnosti klanjanja nečem što ne možeš vidjeti. Prokleta bahatost, prokleti sajam taštine. Ja sam onaj koji donosi svjetlo, slijedite me! I hop, svi trkom do lučonoše, jer tako je lako biti ovca.

I što uopće ima smisla u svoj toj ludosti, pa nije tako teško pitanje, mnogi su se sjetili jako lijepog odgovora, ali pošto sam počeo s Đoletom neka on i završi:

Al’ tebe volem, to je fakat,
ti si mi ljubav jedina.
Proda’ću onu našu kućerdu “na lakat”
pa nek’ je stoput dedina.
Da kupim četir’ konja besna,
da ih u oblak upregnem,
pa s’ tobom, di nas niko ne zna, uteknem.

 

Foto: pixabay.com

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close