Ples s vragom

Yes, priča o predrasudama

Igor Orešković

Zašto,da? Zašto ne.

Sjećam se jedne epizode mladenačkog bunta u vlastitom domu kad sam već dosta uznapredovao kao mladi racionalni agnostik, mislim da sam imao 11ak godina. Ideja je bila izvući iz bake, koja je bila ogromni dobronamjerni moralni stup obitelji, značenje onih čudnih slova na križu u crkvi.

Baka to sigurno zna, pa sve me je bitne molitve naučila prije no što sam krenuo u školu. Obožavam baku, obožavao sam je i tad. Tko ne bi obožavao osobu koja te drži na krilu i uči te stvari iskreno i temeljito? Nikad mi nije trebalo poticaja za brojeve, slova, čitanje i pisanje, to sam si dao za misiju da ću sam. Ali priče, žena priča tako dobre priče.

Nikad u obitelji nije bilo previše dogmatskih razgovora oko religije, pustili su me kolektivno i roditelji i baka i deda i ujak da budem svoj a na pitanja su mi se trudili iskreno odgovoriti.

Dolazim tako jedne nedjelje do bake poslije mise iziritiran što sam uopće išao “jer je sve glupo”. Lokalni župnik u Prozoru, kao i svake nedjelje, izrecitirao je rituale a za finale je sačuvao anegdotu o Isusu Nazarećaninu Kralju Židova. Pokojni velečasni Tona je malom Igoru bio grozan pripovjedač.

Nepošteno bi bilo iz priče izostaviti pokojnog djeda Marka. Naime, neke kuće u selu uspjele su održati tradiciju ‘prela’. Baka i deda, kroz cijelo moje rano djetinjstvo, vodili bi malog Igora, barem jednom mjesečno, kad ne bi bili premoreni od posla, navečer sa sobom “da se igra sa Ivicom”. Ivica je dečkić mojih godina.

“Igranje s Ivicom” bilo je u pravilu kartanje šustera. Igor i Ivica protiv naših baka ili Igor i Ivica protiv naših djedova. Nakon kartanja slijedilo je pričanje priča. Ivica je vjerojatno čuo djedove priče koji put previše pa nije bio toliko impresioniran, nekad bi otišao i ranije spavati, ali mali Igor je slušao dok god je djed Marko imao snage pričati. Bio je to fantastičan svijet kraljevića Marka i turskih osvajača, nisam ga se mogao zasititi pogotovo uz kaminsku vatru, čarolija.

Razmažen boljim uzorima, nisam mogao kriti svoju ljutnju. Pa on gleda u zrak dok priča, pa čak mu je i akronim netočan. INKŽ! Što je to? Mladi racionalni tiranin u meni želio je dobru priču a u toj našoj župi nikad ne možeš dobiti dobru priču. Sve što dobijemo sa srcem je gunđanje na kraju mise kako je opet malo ljudi došlo. Pa baku i djeda bole noge! Je li taj čovjek normalan? Kako će oni pješačiti svake nedjelje?

Nažalost nitko u kući nije znao formulirati odgovor koji bi me zadovoljio. Veliki vjernici! Ne mogu smisliti ništa bolje od “Zna Tona, pušći ti to, završil je velike škole!” “Epa, ako je on završil velike škole, a baba sa 4 razreda osnovne škole bolje razumi svit od njega, a ni ti ni on ne znate ča je to, crkva je sranje, jebala vas crkva!”

Scena je iz rajskog vrta zaštićenog debelim zidovima komfora dosta brzo eskalirala u fenomen za cijelu obitelj. Tu je bio taj mladi avatar bijesa koji je sjajio toliko jako da su ga se svi ukućani prestrašili. Baka se rasplakala, ujak je galamio na mene u ulozi heroja zaštitnika a deda je pobjegao zalupivši vratima mrmljajući u procesu rafalno neke psovke koje su mu se učinile najprikladnijima situaciji.

Sve zbog loše priče. Nevjerojatno. Srećom smo svi u obitelji sposobni za šok terapiju amnezijom i šutnjom otprilike jedan dan. Točnije taj dan kad se desi nešto šokantno dozvolili bi tijelu i umu da se ponovno rode. Prva stvar sljedećeg jutra ili kad bi se već sreli sljedećeg dana bila je razrješavanje konflikta s novim razumnijim argumentima nakon što se prespavalo ili pomirenje zavađenih bez obzira na neslaganje jer su ljubav i iskrenost najvažniji, a volimo se i stvarno nema sile kojoj se smije dozvoliti da se u to miješa.

Uh, baka i ja. Plakalo se dosta tog jutra. Biće da sam u snu toliko namlatio taj svoj avatar bijesa da ga je bilo sram išta reći. Baka je opet ispričala priču, onu koju ona zna, što je za nju Isus. Ja sam počeo gledati u nju ali nisam mogao dugo, sjajila je prejako. Počeo sam gledati kroz nju a njene riječi, vrsnog pripovjedača tekle su kao najsavršenija tužna melodija, a bome i moje suze. Ona slabo podnosi muške suze tako da se i sama rasplakala. Kad je ujak ušao u sobu već smo toliko dobro, bit će i na očigled, zacijelili odnos, da uopće nije imao potrebu komentirati nego se samo osmjehnuo i pitao “Ki je za kajganu?”

Da je barem jedan od spomenutih likova, čuo priču o YES. YES, je baš dobra priča. Naime izvorni kristogrami (skraćenice naziva Isus Krist) pisali su se početnim slovima riječi Krist, npr. slovo P (grčki K) preko slova X (grčki R) ili početnim slovima riječi Isus (grčki ΙΗΣ).

Zašto se na križu mora znati da je Isus kralj izvan je mog shvaćanja i dan danas ali sigurno postoji razlog. Puno je lakše izgovoriti Iota Eta Sigma kao YES. Pošto pola svijeta govori engleski. Ljudi čak i kimanjem glave interpretiraju riječ kao nešto potvrdno, kao istinu.

U tom slučaju ne odstupa se puno od arhetipa Isusa koji se može protumačiti kao sunce koje izlazi i zalazi, a uz to ljudi bi puno lakše predočili njegovo misteriozno bezgrešno začeće kao rođenje sunca iz mora(lat. mare). More je mnogim starim kulturama vjerojatno predstavljalo nešto moćno i strašno, dok si na kopnu, moguće je napraviti rajski vrt, nekakvu nastambu da te zaštiti od prirode, ali more kojem ne vidiš kraja, ne moguće je ne zastati i diviti se oceanu. Simbol nepoznatog uvijek je bilo nešto što te može stvoriti i uništiti, majka priroda, majka more i njen yes.

 

P.S.

 

Blue you sit so pretty west of the one

Sparkles light with yellow icing, just a mirror for the sun

Just a mirror for the sun

Just a mirror for the sun

These smiling eyes are just a mirror for

Your smiling eyes are just a mirror for

– Road trippin’, Red Hot Chili Peppers

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Foto: pixabay.com

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u