INTERVIEW Manja Kostelac – Gomerčić: Najveće zadovoljstvo pronalazim u poniranju u povijest Gacke i pretakanju baštine u suvremenost “globalnog sela”!

Razgovarali smo s Manjom Kostelac–Gomerčić, jednom od panelistica predstojeće konferencije “Žene i točka”, koja će se održati 6. prosinca u Otočcu, u organizaciji HGK ŽK Otočac.

Samim pogledom na niz projekata koje je pokrenula ili u njima sudjelovala daje se naslutiti koliko je ova Otočanka predana promociji i pozicioniranju svog kraja na kartu ženskog i poduzetništva općenito.

Ukratko nam recite tko je Manja Kostelac–Gomerčić?

Prosječna osoba koju svatko vidi (ili ne vidi) na svoj način….

Ipak malo konkretnije?

Kažete da promoviram poduzetništvo i to je istina, mada nisam klasična poduzetnica, doduše, poduzetna valjda jesam, haha, no ne razvijam biznis nego sebedarje, promičem društveno odgovorno poduzetništvo. Profesorica sam hrvatskoga jezika i književnosti, predsjednica kulturne udruge za baštinu i stvaralaštvo Baštinica, a prvi moj posao bio je novinarski. Živim od rada u Srednjoj školi Otočac, a sav ostali angažman je volonterski, temeljen na mojoj viziji Gacke i Otočca kao posebnog važnog paradigmatsko-sintagmatskoga sjecišta prostora i vremena. U biti sam svugdje pričateljica priča – u novinarstvu, turističkom vođenju, školi, predstavljanju knjiga, pisanju. Najvažnija priča mog života je ljubav prema dvjema, sada već odraslim, kćerima i suprugu.

Može se reći da ste jedna od glavnih promotorica svog kraja kroz pisanu riječ, a poznata ste i medijska djelatnica.

Moje putovanje počinje i završava u Otočcu, izrasla sam iz nevidljiva dubokoga korijenja zemlje i vode Gacke. Do ovih zrelih 50+ godina proputovala sam cijeli svijet, svemir koliko se dalo i duhovne razine do kojih sam mogla. Jasno, ne fizički, moje sredstvo putovanja su uglavnom knjige i časopisi, internet, “prostori” bez granica. Uvelike me je odredilo što sam u ratnim godinama dobila priliku raditi u Hrvatskom radiju Otočac kada je naš mali kolektiv stvorio kultni radio za tadašnje vrijeme i široko područje slušanosti. Od ožujka 1993. do rujna 2005. godine radila sam novinarske i voditeljske poslove i uređivala emisije kulturnog i glazbenog sadržaja (Bajkovita Gacka, Otočac nekad i sad, Konture kulture, Jeste li znali…). Bilo ih je toliko da sam većinu i sama zaboravila, tada je radijska produkcija i na dnevnoj bazi bila ogromna. Posebno smatram vrijednim dvogodišnji ciklus koji smo 90-ih godina realizirale zajedno dr.sc. Ančica Častek i ja, a sadržavao je brojna sjećanja moje sugovornice na prilike u Otočcu do sredine 20. stoljeća i tijekom 2. svjetskog rata i poraća. Novinarstvo mi je omogućilo mnoga draga i neobična poznanstva, ali i niz dragocjenih podataka o povijesti i baštini prikupljenih tijekom vremena. Iz radija prelazim u tiskane medije, surađivala sam s riječkim Novim listom od 2004. do 2013. godine, a plod te suradnje je više od 3 tisuće novinarskih članaka iz društvenog i kulturnog života Otočca i Gacke. Čim su se pojavile digitalne novine, bila mi je jasna njihova medijska premoć u budućnosti, tako da od prvog dana počinjem surađivati s prvim ličkom portalom Slobodna Lika, a kad se pojavljuje lokalni portal Glas Gacke (2012.), svom snagom podupirem njegov rast i pozicioniranje na medijskoj sceni. I tu objavljujem zasigurno više od tisuću različitih članaka. Eto, odgovorila sam i puno više nego što ste pitali, opet pričam priče.

Uz novinarsku pisanu riječ, tu je i ona književna…

Ta je „riječ“ pak jako siromašna jer za to područje jednostavno mi nedostaje više vremena i malo sebičnosti. Naime, prosječan čovjek percipira književnike kao osobe koje pišu nešto što nikom ne treba i što nitko ne čita osim njih samih. Dakle, kao najbeskorisniji mogući posao, a treba toliko puno uložene energije i strasti. A opet, negdje unutra sve vrišti, „ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti ili ću glavnjom planuti“, govori slavni Tin. Objavila sam samo jednu zbirčicu stihova „Niti“ (2013.) i 10 novela u zbirci „Otočki dekameron 1. i 2.“ (2016./2017.), sve u nakladi Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke. Drago mi je što sam 1994. sudjelovala u pionirskom pothvatu jednog malog tima, prvotiska u Otočcu nakon osamostaljenja Hrvatske – bila je to knjižica “Grad Otočac 1.” (1994.), za koju sam na brzinu i bez pretenzija napisala tekst “Otočac – nikad osvojeni grad”. Time je krenulo izdavaštvo u Otočcu, stanje prije toga bilo je doslovno tabula rasa. Kasnije sam još natuknula jednu temu i jednu podtemu u istoj publikaciji – u „Grad Otočac 3“ (1997.) tekst “Prilog nekom budućem istraživanju književnog stvaralaštva na području Gacke”, a u “Grad Otočac 4″ (1998.) tekst “O nekim znamenitim  stanovnicima (povremenim i privremenim) grada Otočca”…

Popis kulturnih projekata u kojima ste sudjelovali ili pokrenuli je impresivan. Što biste izdvojili?

Svaki je po nečemu osobit, izdvojit ću one kojih ću se najprije sjetiti. „Otočki dekameron“, projekt koji sam osmislila i pokrenula 2015. godine, na primjer, jedinstven je po tome što je fiktivnu igru iz Boccacciova Decamerona kopirao u zbilju, pa je 10 stvarnih pisaca napisalo zajedno 100 novela koje tematiziraju Otočac i Gacku. I ti su naši pisci iznenađujuće dobri. O tome mogu ispričati cijeli roman. Poticanje stvaralaštva i formiranje svojevrsne kulturne platforme ili književnoga kružoka nije od jučer, moja je to misija davnih dana, u Otočcu ima puno talentiranih pisaca koji trebaju mali poticaj. Možemo reći da je počelo još na radiju projektom „Putujemo prema istoj nepoznatoj zvijezdi“. Taj parafrazirani Pupačićev stih bio je nit vodilja jednogodišnjega ciklusa emisija u kojima su slušatelji čitali svoje pjesme, a mi ih kasnije odabirom žirija sabrali i objavili u knjižici, skromno, u skladu s mogućnostima. A knjižica „Putujemo prema istoj nepoznatoj zvijezdi“ iz 1995. zapravo je prvo literarno tj. pjesničko djelo objavljeno u Otočcu nakon osamostaljenja Hrvatske. Bilo je to očito vrlo poticajno jer je čak troje pjesnika iz toga mini-zbornika uskoro objavilo i svoje prve samostalne zbirke. Naprosto uživam neprimjetno trasirati puteve drugima. Bila je u pripremi i druga zbirčica, ali zbog okolnosti nije nikad realizirana, te pjesme čekaju u jednoj kutiji već 23 godine…

Nakon godinu dana prepiske s Milanom F. Dubravčićem iz SAD-a uredila sam, koliko sam tada mogla, dostavljene memoare iz 1. svjetskog rata njegova oca Frane Dubravčića “Živ sam i dobro mi je!”, koje je Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke objavila 2002. godine. Bilo je to veliko iznenađenje kad mi se javio Dubravčić iz SAD-a, po preporuci Karla Mirtha, sa željom da netko u Otočcu tiska taj raritetan rukopis. Nismo imali pojma da takvo nešto uopće postoji.

Spomenut ću da sam do danas recenzirala 6 knjiga, a uredila pet. Još su dvije recenzije spremne za dvije knjige koje uskoro idu van. Zajedno s Milanom Kranjčevićem sudjelovala sam prije godinu dana u projektu HRO-a „Ugrađeni u grad“, a taj je ciklus emisija bio samo još jedna platforma za realizaciju višegodišnjega i vrlo zahtjevnoga projekta Katedre Čakavskoga sabora pokrajine Gacke „Prilozi leksikonu znamenitih Otočana i Gačana“, koji će rezultirati, naravno, tiskanjem leksikona. Inicirala sam ediciju „Moja prva knjiga“ u sklopu izdavačke djelatnosti Katedre i priredila prvu knjigu za tisak u toj ediciji… Svojevremeno sam inicirala gostovanje Nele Eržišnik u Otočcu i predstavljanje njene knjige „Moja tri života“ jer skoro do sredine knjige govori o svome sretnom djetinjstvu u Otočcu otkrivajući nepoznate detalje. Sada je već sasvim zaboravljen prvi glazbeno-zabavni festival za djecu “Otočki mali val – dječji festival” (1999.),  koji smo zbilja mukotrpno organizirali uz potporu Hrvatske žene i HRO-a (voditelji su bili, uz dječicu, zvijezde radijskoga etera Ivana Tomaš i Siniša Bogdanić), a s ciljem da se potakne organiziranje sadržaja za djecu kojih je bilo vrlo malo. Inicirala sam u zimu 2012./2013. “Festival gackih snjegovića”, koji se otada odvija svake zime, uključujući natječaj Glasa Gacke za izbor najsnjegovića (održano sedam) i revijalnu izložbu u gradskom parku (održane dvije). Neki zamjeraju da sam događaj preforsirala, možda su u pravu, možda je vrijeme da se stane. Slušam kako samu sebe u ovom razgovoru hvalim, nije mi to navika, pa prema tome ni ugoda, ali u ovakvim razgovorima naprosto treba istupiti iz sjene.

Često Vas vidimo u predstavljačkoj ulozi. Očito je to djelić slagalice…

Ponekad izgleda kao da sam se specijalizirala za predstavljanja na književnim promocijama. Ističem da je to sve volonterski angažman, ali i da sam „posljednji Mohikanac“ jer su definitivno prošla vremena ‘besplatne kulture’. Prisjećam se prve pjesničke večeri koju sam organizirala uz potporu Društva Hrvatska žena Otočac, bila je to ženska večer „Budi svoja“ 1999. godine u bistrou Ribič, poput neke prethodnice društveno odgovornog poduzetničkog modela book cafea Tamare Jurković. S obzirom na niz podudarnosti nije čudno da je prije dvije godine baš mene pozvala kao potporu projektu gostovanja recentnih hrvatskih autora, self-help autoriteta i coach-poduzetnika u Otočcu, kao što nije čudno da sam baš ja, opet koliko sam mogla, potpomogla izvedbu te Tamarine sjajne ideje.

Želite li još nešto istaknuti?

…U sklopu izvannastavnih aktivnosti u školi od 2005. godine do danas odradili smo niz projektnih zadataka. Osim poučavanja hrvatskoga jezika, nastojim generacijama prenijeti stvaralačku strast i odškrinuti vrata brojnih životnih izbora. Nekoliko godina vodila sam novinarsku grupu jer sam željela srednjoškolcima pružiti priliku da se okušaju u stvarnim medijskim okolnostima, da malo upoznaju taj svijet i možda otkriju neke svoje afinitete, već onda na tragu sadašnje „Škole za život“. Tada smo uz potporu UNDP-a objavili 4 broja školskog časopisa. Prije dvije godine otvorili smo fiktivnu medijsku kuću na facebooku koja je svojevrsni novinarski poligon za učenike. Proveli smo mnoge projekte, npr. Gackokaz, Baština u 3 poteZA, Frankopanski odjeci (u suradnji sa Sveučilištem u Zadru i HGK), GaČAnska domaća ila, a dugogodišnji projekt prikupljanja narodnih priča i legenda „Tajanstvena baština“ još uvijek traje.

Na nacionalnom natječaju Turistička kultura “Zlatna formula hrvatskoga jezika ČA-KAJ-ŠTO” (2018.) nagrađen je naš školski projekt “GaČAnska domaća ila” s igrokazom „Ča ćemo vrć preda nji, samo ča nisu stigli“, čime je Srednja škola Otočac stekla posebnu diplomu “Škola – prijatelj baštine i turizma”.

Ako smijem dodati, rad sa srednjoškolcima je vjerojatno najneizvjesniji ulog jer ne znate koliko će i hoće li uopće što od posijanoga jednom niknuti, i to može jako frustrirati nastavnika. Po tome se učiteljstvo razlikuje od novinarstva koje ima trenutačni i vidljiv rezultat, no daleko je stresnije i hirovitije.

No, zahvaljujući Vašem mentorstvu i Vaši učenici ostvarili su mnoge svoje “prvijence”.

Mentorstvo literarno darovitih učenika rezultiralo je tiskanjem već spomenutog romana učenice Valentine Rubčić “Sreća je tamo gdje si ti” (2012.) u nakladi Udruge građana Hrast, zatim osvojenim 3. mjestom za poeziju učenice Josipe Lesinger na književnoj manifestaciji “Goranovo proljeće” (2016.), nagrađenom pričom “Smaragdni anđeo” učenice Katarine Vučetić na literarnom natječaju “Ja sam pisac” (2017.)…

Osnovali ste i udrugu, kojom želite očuvati baštinu svog kraja. Udruga Baštinica u malo vremena napravila je lijepe rezultate, kako ste došli na tu ideju?

Najveće zadovoljstvo pronalazim u poniranju u povijest Gacke i pretakanju baštine u suvremenost “globalnog sela”. Ne samo radi osobne ugode, nego krucijalne važnosti stvaranja kulturne paradigme na osnovi zaboravljene, prešućene, izgubljene i obezvrijeđene ‘lokalne’ kulturne baštine. Potrebno je interpretirati ili čak re-interpretirati sadašnje stanje, resetirati postavke. U biti, to je presudna strategija na kojoj će se temeljiti život ovdje, tko to ne vidi, teško mu je objasniti, ali sigurno je da će vrijeme pokazati (no kad je sve već kristalno jasno, obično je (pre)kasno). Vidimo da politika i javne institucije kao da ne mogu odgovoriti na neke osnovne izazove današnjice, stvoriti potrebnu poduzetničku klimu i pokrenuti umrežavanje, kamoli prepoznati potrebe u kulturi i u gospodarstvu kojemu je kultura temelj. Na lokalnim razinama u cijeloj Hrvatskoj malo gdje su ustanove u kulturi prepoznate, kadrovski ekipirane, financirane kako treba, pa često vegetiraju. Nitko ne želi priznati da je očuvanje baštine (po tko zna koji već put „rasute bašćine“) najvažnija zadaća naše generacije.

Slabo je osviještena nužnost postojanja tj. stvaranja civilnog društva i društvenog kapitala tamo gdje ga nema ili ga je malo – u manjim mjestima, o potrebi društveno odgovornog poduzetništva, koje se više ne može temeljiti isključivo na tržišnoj isplativosti nego na široj dobrobiti za cijelu zajednicu. Zbog svega toga početkom 2018., s grupom istomišljenika, pokrenula sam udrugu za kulturnu baštinu i stvaralaštvo Baštinica, videći jedan veliki i „u nebo vapijući“ prazan prostor za djelovanje. Mladi, žene, kreativci, talentirani pojedinci, brendiranje, umrežavanje, kultura i turizam… Zato apliciramo na razne natječaje samostalno ili partnerski (projekti izrade kulturnog zemljovida, zaštite čakavskog govora, valorizacije i brendiranja nekih lokaliteta, terenskih istraživanja ostataka pripovjedačkoga blaga, književnih prijevoda, poticanja književnog stvaranja itd. itd.), vidjet ćemo hoće li nas itko prepoznati. Zato podržavamo projekt cjelovite i slojevite povijesno-kulturne topografije Hrvatske entuzijasta Darka Antolkovića, koji u svojih par volonterskih projekata bolje odrađuje taj posao nego ustanove koje su plaćene za to.  Zato smo odmah ušli u projekt Mreže (od 2018.) kao jedan od inicijatora, a prema zamisli Željke Batinić i Omladinske udruge Podum, jedine udruge koja radi s mladima na našem području. Zato od početka podržavamo book cafe kao poželjni razvojni model. Zato smo zdušno pomogli The coklje fest, savjetodavno i svakako drugačije, kao perjanicu ekonomskog prožimanja kulture i gospodarstva na leđima malih poduzetnika, prije svega mislim na Danijelu Tonković kao okosnicu toga procesa. Zato smo objeručke prihvatili ponudu da sudjelujemo u hvalevrijednoj konferenciji HGK „Žene i točka“, koja se profilirala u neizostavnu i vrlo poželjnu „točku“ u brendiranju ženskog poduzetništva u širim razmjerima i u dosezima koji su bez takve potpore teško dohvatljivi.

Jeste li zadovoljni kako se stvari razvijaju?

Djelomično. U odnosu na kapacitete, napravili smo puno. U odnosu na stvarne potrebe, malo. Nedostatak vlastitih kapaciteta pokušavamo premostiti najrazličitijim suradnjama i do kraja ćemo pokušavati nemoguće, očuvati baštinu koju rastaču neki suvremeni procesi. Još jedna kulturna udruga neće promijeniti svijet, ali će nastojati bar malo popuniti praznine. U travnju 2018. upriličili smo događaj „Crvenkapica na Fortici“, povezujući oko multidisciplinarnog projekta divovske uskočke kape crvenkape senjske umjetnice Marije Zudenigo vjerojatno dosad najširu mrežu suradnika na nekom malom, lokalnom projektu – 5 udruga iz Otočca i Brinja, 4 odgojno-obrazovne ustanove, jednu kulturnu ustanovu i brojne pojedince. Ujedno smo promovirali utvrdu Fortica kao idealan prostor za slična kulturna događanja. Potom smo u javnom prostoru oživjeli činjenicu da je Gacka bila frankopanska, bogata, značajna i slavna, a glagoljaštvo u frankopansko vrijeme u Gackoj uobičajeno, otkrili smo (ne)poznate utvrde, crkve i posjede Frankopana – a sve to u sklopu projekta „U potrazi za frankopanskim posjedima u Gackoj“ i izložbe u suradnji s GPOU. Upravo pregovaramo o širenju projekta dalje, u suradnji s udrugama na Krku, u BIH… Brendiranje Fortice kao idealne lokacije za kulturne performanse nastavljamo i u sklopu uključivanja u međunarodni pjesnički festival „50 poems for snow“, koji promovira lokalne pjesnike. Ove zime, na prvi dan snijega, drugi po redu festival donosi zanimljive novitete. Poveću medijsku pozornost dobio je ovog ljeta naš projekt „Slovo pojedi, neznanje pobijedi“, koji smo uspjeli realizirati zahvaljujući potpori HGK.

Što nam možete reći o tom projektu “Slovo pojedi – neznanje pojedi”?

Cilj projekta je promoviranje glagoljice, jedinstvene hrvatske baštine, raritetne u svjetskim razmjerima, i brendiranje Gacke kao značajne točke na karti glagoljaštva. Znate li da su se stoljećima francuski kraljevi prilikom krunidbe zaklinjali na glagoljski misal vjerujući da je to pismo napisao sam sv. Jeronim svetim slovima? Znate li da je upravo replika jednog glagoljskog rukopisa iz Gacke, iz Dabra, ugrađena u temelje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu? Znate li da je očigledno ondašnja glavna ‘faca’ i vodeći intelektualac Broz Kolunić od plemena Kacitića iz Dubovika (Kosinj), poznat po vrijednom glagoljskom rukopisu Kolunićev zbornik, nastalom u Otočcu godine 1486., prema do sad znanstveno utvrđenim pokazateljima ujedno i vjerojatni priređivač prve hrvatske tiskane knjige u kosinjskoj tiskari 1483. godine – inkunabule Misal po zakonu rimskoga dvora?

No, projekt smo osmislili kao potencijalni poslovni model. Uz gastro suvenir, tri vrste keksa u obliku slova glagoljice, uvezali smo posebnu ambalažu, tekstne kartice i prateći letak s nenametljivo prezentiranim pojmovima iz gačanske i hrvatske povijesti. Kolačiće smo nazvali Barbarini, Dorotejini i Jelenini glagoljačići i tako “proštimali” tri Frankopanke koje su živjele u Otočcu, a od kojih je Barbara daleko najpoznatija i veliki potencijal za daljnje brendiranje. Projekt je predstavljen u srpnju ove godine. Da bi istinski zaživio, potrebno je provesti i njegovu drugu fazu, onu tržišno implementacijsku.

Vaša poruka za kraj?

Čovjek uči dok je živ. Duboko sam zahvalna na toj prekrasnoj mogućnosti koja je ključ smisla ovozemaljskog života.

S obzirom da se u “kvantnom svijetu” prošlost neprestano ponavlja, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini, važan put do samoga sebe vodi upravo preko razumijevanja povijesti i baštine. Onoliko koliko očuvamo vlastitu baštinu, toliko smo osigurali vlastiti o(p)stanak, kao pojedinci i kao zajednica.

Manju Kostelac-Gomerčić upoznajte na Konferenciji ŽENE I TOČKA koja će se održati 6. prosinca u Otočcu, a više informacije pronađite na Facebook stranici Konferencija ŽENE I TOČKA.

 

---

Foto: Dhar media, privatna zbirka Manje Kostelac - Gomerčić