INTERVIEW – NINO SALKIĆ: ”Fotografa definitivno čini unutarnji osjećaj”

Nino Salkić samouki je fotograf iz Senja, a fotografijom se bavi još od djetinjstva. Kroz svoju “foto karijeru” sudjelovao je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u nekoliko hrvatskih gradova. Aktivan je član i suosnivač Foto kluba Tražilo iz Senja, član Crometeo tima, Planinarskog društva “Zavižan” Senj i suosnivač Storm chasing tima Senj. Od 2015. godine postaje član udruge “Divljina Velebita”, partnera Rewilding Europe inicijative te postaje njihov “Wildlife officer”. Ljubav prema fotografiji je kaže obiteljsko nasljeđe, a svima koji se žele baviti fotografijom poručuje: ” Samo hrabro !”

Kada ste otkrili svoju ljubav prema fotografiji ?

Svoju ljubav prema fotografiji otkrio sam još u ranom djetinjstvu, kako mi je djed bio profesionalni fotograf tako sam od njega ponekad tražio da mi posudi jedan od svojih fotoaparata kako bih i ja mogao zabilježiti zanimljive kadrove iz svoje okoline. Uz fotografiju od malena gajim ljubav prema prirodi u kojoj sam mnogo vremena provodio s obitelji, ponajviše na Velebitu od kuda i vučem obiteljske korijene a gdje sam i sam napravio prve korake. Kako sam rastao rasla je i moja strast prema fotografiji te sam sve više vremena provodio vani hvatajući razne motive; od ljudi, pejsaža, prirodnih pojava pa sve do životinja koje su me najviše zainteresirale. Danas mogu reći da je moj fotografski put definitivno okrenut prirodi u kojoj nalazim neiscrpan izvor kadrova i motiva te je kroz svoju aktivnost pokušavam zaštiti i približiti ljepote naših krajeva široj javnosti.

Postoji li fotografija na koju ste najponosniji i gdje je snimljena ?

Nemam neku osobito dragu fotografiju, na svaku od njih sam ponosan i svaka je za mene posebna jer priča neku drugu priču i dogodovštinu. Posebno su mi drage one sa životinjama ili kad ulovim pokoji dobar pejsaž s munjom u kadru.

Imate li uzore ili fotografe kojima se jednostavno divite ? Koje ?

Lagao bih kad bih rekao da nemam uzora u svijetu fotografije, ali ne bih nikoga kopirao. Posebno se divim vrsnim “Wildlife fotografima” koji i po nekoliko dana znaju biti na lokaciji ne bi li fotografirali životinju. Fotografija je za mene umjetnost, kada bi svi bili isti i kopirali jedni druge onda to više ne bi bilo zanimljivo. Od svojih kolega fotografa svakako učim, slušam savjete i ideje ali i vidim one loše stvari koje pokušam izbjeći. Fotografija se uči dok si živ, svaki “klik” aparata je jedna nova škola za dalje.

Mislite li da je fotografija danas dovoljno cijenjenja ? Obrazložite.

Pa, ne bih rekao da je dovoljno cijenjena, naime danas kada se fotografirati može gotovo i sa digitronom. Oni pravi fotografi koji imaju iskustva ili izučen zanat te na račun svog zanata žive i prehranjuju obitelj izgubili su na cijeni i važnosti.

Je li za Vas fotografiranje hobi ili profesionalni poziv ? Zašto ?

Mogu reći da je u zadnje vrijeme i hobi i profesionalni poziv, naime kad god imam slobodnog vremena iskoristim ga i posjetim neku zanimljivu lokaciju na kojoj bih mogao napraviti pokoju dobru fotku. Od 2015. godine član sam udruge “Divljina Velebita” partnera Rewilding Europe, te kao fotograf za Velebitsko područje svojim radovima promičem ljepote i važnost očuvanja prirode na Velebitu.

Na koje trenutke ste u Vašoj profesionalnoj karijeri izrazito ponosni ?

Za sebe ne mogu reći da imam profesionalnu karijeru jer ne živim od fotografije, ali mogu reći da sam posebno ponosan na svoj “fotografski staž”, on nije dug ali sam kroz taj period upoznao mnogo dragih ljudi i prijatelja fotografa te posjetio mnoga mjesta u RH a i šire što mi je posebno drago.

Koji su Vam omiljeni motivi i kako nastaju Vaše fotografije ?

Najdraži motivi su mi oni iz prirode, bilo da se radi o nekom dobrom pejsažu ili pak o divljoj životinji u kadru , za svaki od njih treba plan. Dan prije spremam opremu i planiram lokaciju na koju ću ići, ustajem rano ujutro i ovisno o lokaciji vozim se ili hodam/planinarim do nje (najčešće oboje). Ako se radi o pejsažu onda čekam onaj “savršeni” trenutak za fotografiranje, a radi li se ipak o životinji onda to zahtjeva šuljanje i ponekad višesatno čekanje na posebnoj lokaciji za koju već unaprijed znam da bi mogla biti dobra.

Jeste li do sada izlagali svoje fotografije i imate li koju izložbu u pripremi ?

Moje fotografije su izlagane na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi u Senju, Rijeci i Zagrebu. U planu je još pokoja izložba ali sve u svoje vrijeme.
Nekoliko puta moje fotografije su se mogle vidjeti i u časopisima,pa i u knjigama , od kojih je ona zadnja “Priroda Hrvatske” Gorana Šafareka. Također svoje fotografije redovito objavljujem na svojoj Facebook stranici.

Čini li fotografa oprema ili unutarnji osjećaj ? Objasnite.

Fotografa definitivno čini unutarnji osjećaj, kao što rekoh danas se fotografirati može sa svim i svačim ali su oko i znanje ono što je presudno kod dobivanja “fotografije” i dobre fotografije. Tako da je po meni uvijek bitniji onaj unutarnji osjećaj koji , barem kako ja mislim , svako tko se duže bavi fotografijom dobije kad vidi dobar kadar. Oprema je tu samo alat za zabilježiti taj trenutak.

Što biste poručili svakome tko se želi baviti fotografijom ?

Svima onima koji bi se željeli baviti fotografijom poručio bih da prije svega budu uporni i svoji te da znaju što žele, dobra fotografija može se napraviti i sa mobitelom ali bitna je prije svega praksa, a ona se stječe upornošću. Samo hrabro!