INTERVIEW – Mladen Kakša: “Katolička lička kapa u lančanici ima crvenu podlogu, a pravoslavna crnu ispunu”

U našoj zagrebačkoj redakciji danas smo ugostili Mladena Kakšu, poznatog hrvatskog umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajna.

U umjetničkoj karijeri dugoj preko 40 godina bavio se specijalnim dizajnom rasvjete, a nakon toga i dizajnom ratnog znakovlja u vremenu Domovinskog rata. Kako je došao na ideju izraditi originalnu ličku kapu u koncu te koja je razlika između pravoslavne i katoličke ličke kape, otkrio je u ekskluzivnom razgovoru za Lika Club.

Za početak, predstavite nam se ukratko, tko je Mladen Kakša.

Živim i radim u Zagrebu, imam atelje u Martićevoj 15 i bavim se primijenjenom umjetnošću već preko 40 godina. Od početka Domovinskog rata intenzivno radim na kompjuterskom vezu koncem, radio sam preko 40 godina autorsku rasvjetu i imam preko 36 različitih objekata, od Umaga pa sve do Dubrovnika.

Recite nam nešto više informacija o vašem poklonu koji ste dali Papi Franji 2015. godine u Sarajevu.

To je bio jedan izuzetan događaj gdje sam uradio u određenom mjerilu leđa misnice koja je izrađena od kraljevskog plašta zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Njega su Turci na prevaru zarobili, odsjekli mu glavu, a kćer i sina su prodali u roblje. Kraljica Kosača-Kotromanić je bježala pred Turcima u Rim i putem se zaustavila u Zaostrogu, u franjevačkom samostanu gdje je neko vrijeme boravila. U znak zahvalnosti fratrima je ostavila taj plašt. Našao se jedan fratar koji je od plašta iskrojio misnicu i zahvaljujući tome danas znamo kako je izgledao kraljevski plašt iz 1643. godine.

Fratar Marko Prpa me upitao bih li mogao izraditi repliku misnice i ja sam pristao, a fratri Bosne Srebrne su to izabrali kao poklon papi Franji kad dođe u BiH. Povodom toga su me pozvali u Sarajevo gdje sam boravio oko sedam dana. Posnički sam živio u jednoj maloj sobici što mi je ostalo zabilježeno za čitav život. To je događaj za koji nisam ni slutio da bi mogao takvu promjenu u meni napraviti. Nakon toga sam napravio repliku misnice koja je poklonjena kardinalu Vinku Puljiću povodom 25. obljetnice ređenja. Bio je to zahtjevan posao koji sam radio godinu i pol.

Po našim informacijama, autor ste više od 40 oznaka raznih vojnih brigada i postrojbi, a među njima su i brinjski vukovi. Kako je do toga došlo?

Prvi znak sam izradio za helihoptersku jedinicu MUP-a, kad je Franjo Tuđman osnovao ZGN u Kranjčevićevoj. Zapovjednik helihopterske jedinice je bio moj prijatelj, došao je jedan dan do mene i pitao me bih li mogao izraditi jedan znak. Nakon toga su dolazili dečki s prve linije fronte sa skicama i ja sam im radio znakove.

A kako ste došli do Brinja?

Kroz Brinje sam redovito putovao jer sam išao na Rab sa suprugom i 2 sina. Upoznao sam se s Brinjacima pa sam tako i za njih napravio oznaku.

Kako ste došli na ideju o izradi originalne ličke kape u koncu?

Lička kapa ima neki svoj predgovor. Prethodno me naljutilo kad sam u prodaji vidio ličke kape koje nisu sličile na ličke kape, bile su tako izvedene da ih ja ne bih ni stavio na glavu. Pošao sam u Etnografski muzej gdje mi je jedna kustosica donijela iz depoa dvije kutije ličkih kapa starih 150, 200, 250 godina. Oboružan fotoaparatom i centimetrom sam ih poslikao i izmjerio i tako sam ušao u problematiku ličke kape, koja nije tako jednostavna kako bi se u prvi čas dalo shvatiti.

Činjenica je da u ono vrijeme nije bilo dizajnera kao danas. Ličke kape koje su se pojavljivale u pojedinim selima su sličile jedna drugoj, ali djevojke i žene koje su ih radile dodavale su i oduzimale od kapa s kojima su se negdje susrele. Postojalo je neko pravilo, npr. kod veza u kružićima koji se zove lančanica, sve kape imaju više-manje isti broj većih ili manjih kolutića. Što se tiče kićanki koje su bile vezane otraga, katolkinje su radile kape s 12 kitica, a pravoslavke s 9 kitica.

Znamo za jednu vašu priču o ličkoj kapi iz 1935. godine…

Jedan gospodin koji sad ima oko 95 godina prošle godine me zamolio da mu napravim ličku kapu, a ja sam prihvatio ne znajući što me očekuje. Kapu je nosio njegov otac 1935. godine, a on ju je čuvao u vikendici na Plješivici i dogodilo se da su miševi dobar dio te kape pojeli. Tek kad mi je kapu poslao poštom uvidio sam problem. Lančanica je bila drugačija od onih s kojima sam se do tada susretao i bilo je teško ustanoviti neke detalje slike na kapi jer je bila pojedena. Ustrajnošću sam uspio doći do slike i riješio sam problem lančanice. Međutim, ima jedna stvar u izradi lančanice koja mi predstavlja problem. Onda se to radilo s primitivnim mašinama koje su se ručno rukovodile i mogli ste raditi i pomicati što ste htjeli, a današnje mašine, koliko god da su fine i kvalitetne, nemaju toliko mogućnosti da možete napraviti ono što su oni 1935. godine napravili.

Prije nekoliko godina smo pisali jedan članak o razlici između katoličke i pravoslavne ličke kape. Vi ste nam se tom prilikom javili kako biste nam objasnili dodatno detalje pa recite nam napokon – koja je razlika između tih dviju vrsta kapa?

Svi oni koji su Ličani i koji se osjećaju Ličanima nose neko pokrivalo na glavi i to je neosporno. Međutim, zna se i tako je rađeno, da su katolici imali kapu na kojoj se u lančanici, u vezu oko kape koji je rađen crnim koncem, vidi crvena podloga. Ta kapa se zove crven-kapa.U mnogim selima u Lici je ovaj detalj rađen drugačije, negdje imate 3 kolutića, negdje 2 velika kolutića i 3 manja, drugdje su 4 kolutića…kako je koja od Ličanki bila nadahnuta.

Na kapi pravoslavnih Ličana je u vezu oko kape kompletna ispuna crna. Njena osnovna karakteristika jest to da je crveno-crna. Uz to, pravoslavna kapa ima 9 kitica koje predstavljaju devet Jugovića, a katolička ima 12 kitica koje simboliziraju 12 apostola.

Koliko ste takvih kapa izradili?

Teško je reći neki broj jer sve radim sam – krojim, podljepljujem, šivam… Svaka kapa je unikatna, ručni rad i mogu reći da sam se nakon možda 2-3 godine dosta uigrao u tome.

Postoje, također, različite vrste ličkih kapa u smislu grba. Ima li tu nekih posebnih želja – bijelo polje, crveno polje.. koje se češće traži?

Radim onako kako su ljudi željeli da im napravim. Prvo je prazna kapa koja gore ništa nema, onda su me tražili kapu s povijesnim hrvatskim grbom koje ima prvo polje bijelo kao na krovu Markove crkve. Zatim ide kapa s državnim grbom. Ispod odabranog grba idu natpisi, datumi…

Radili ste i ličke kape za vjenčanja…

Tako je, mladoženja je bio iz Like, a mladenka je bila Hercegovka.  Na kapi su onda bila ta dva grba, povezana s hrvatskom zastavom, njihovo ime i datum kad su se vjenčali.

Gdje se mogu vidjeti vaši radovi?

Osim znakova iz Domovinskog rata, teško da mogu pokazati što sam sve do sada radio jer su to uglavnom bile unikatne stvari. A lička kapa nije moj autorski rad, to je samo moja potreba i želja da onaj tko kupi tu kapu zna da ima repliku izvorne ličke kape. Moj sin ih je stavio na Njuškalo u prodaju.

Jedan ste od 1000 priznatih umjetnika u Hrvatskoj. Recite nam o članstvu u tim organizacijama i koliko dugo ste tamo aktivni?

Član sam Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, godinama sam bio predsjednik sekcije za industrijski dizajn. Član ULUPUH-a ne može postati svatko, jednom godišnje se održavaju izložbe gdje komisija od 17 članova odlučuje hoće li vas prihvatiti ili ne. Tek kad ste u tom udruženju možete ići u slična udruženja. Ako ste kvalitetni u radovima imate od države plaćeno socijalno i mirovinsko, jedino nemate nikakvu plaću. Svakih pet godina morate dokazivati svoje umjetničko postojanje kako biste opravdali taj status.

Koliko dugo ste u mirovini, vidimo da ste još dosta aktivni?

Hvala dragom Bogu, na majku sam i vjerojatno imam njene gene jer ona je do zadnjeg trenutka bila jako aktivna. Ne znam bih li se pomiriti s tim da samo sjedim doma i gledam kroz prozor. Zato radim i dalje.

 

---

Foto: Lika Club