INTERVIEW – Ivica Tomljenović: “Ljudi u Lovincu su ponosni što je njihov mještanin ostvario tako veliki pothvat i vratio se živ i zdrav kući”

Ivica Tomljenović, zaposlenik Hrvatske pošte u Lovincu, pred nešto više od mjesec dana odlučio se na nimalo lak pothvat. Naime, on se sa svojim biciklom iz Lovinca uputio ni više ni manje nego u 1600 kilometara udaljen Istanbul.

Ivica se inače kako kaže voli “vozati” svojim biciklom na kraće ili duže rute, a sebe ne bi nazvao profesionalnim biciklistom jer se biciklizmom bavi rekreativno i na svom biciklu najviše voli putovati i obilaziti njemu zanimljiva mjesta.

Prije ovog putovanja najveće rute su mi bile od sedam do deset dana po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj gori. Na ta putovanja sam odlazio kroz zadnjih 6-7 godina, govori Ivica.

Ivica nam je ispričao da se njegova ljubav prema biciklizmu rodila slučajno. Prije biciklizma bavio se pikadom i odlazio je na razna natjecanja po Hrvatskoj, ali i Europi. Na tim gostovanjima ljudi su mu govorili da, uz mirnu ruku, za pikado valja imati i mirne i snažne noge koje nakon cjelodnevnog igranja pikada znaju itekako boljeti. Iz tog razloga počeo je voziti bicikl kako bi ojačao noge, a s obzirom na to da ima problema s kukovima, dobro mu je došlo da i njih malo očvrsne i ojača.

Vozivši se na kraćim ili nešto dužim rutama po Hrvatskoj, Bosni i Crnoj gori, Ivica je odlučio da je došlo vrijeme za neki veći put.

Do Istanbula ima gotovo jednako kilometara kao do Amsterdama ili do Španjolske, ali razmišljajući o svom idućem poduhvatu svakako mi je bilo isplativije ići na istok. Osim što mi je destinacija bio Istanbul, želja mi je bila da nakon što dođem do njega pređem Bospor i kročim nogom u Aziju, samim time bih se mogao pohvaliti da sam “interkontinentalni” putnik na biciklu!, kroz smijeh će Ivica.

Ovo putovanje mu je, kako kaže, bio i jedan veliki pokus da vidi može li izdržati bez kuće i prijatelja te hoće li imati snage i volje toliki put izdržati fizički i financijski s obzirom da mu je budžet bio 10-15 eura dnevno.

Svima nama koji koristimo bicikl kao sredstvo putovanja životni cilj je biciklirajući obići svijet. Ovo putovanje bilo je i moj pokus mogu li to ostvariti, ako se jednog dana odvažim na takvo putovanje, kaže Ivica.

Ivica kaže da mu je cijelo ovo putovanje bilo i više nego dobro iskustvo, a zamolili smo ga da nam ispriča poneku anegdotu s putovanja.  Prvo što mu je u trenutku razgovora palo na pamet su djeca u Albaniji koja su ga gurala kako bi mu olakšala bicikliranje uz uspone u selu. Naime, po dolasku u selo djeca čekaju i viču “Bičikleta, bičikleta!”, onda se svi brzo skupe, vrište i skaču. Kako bi im prišao, oni bi u igri potrčali za njime i izgurali ga uzbrdo na vrh brda gdje bi im on podijelio čokoladu kao znak zahvale.

Osim tog događaja, oduševila ga je ljubaznost ljudi po Albaniji i Turskoj koja je, kako kaže, bila nevjerojatna i van svih njegovih očekivanja. Neugodnih iskustava ni u prometu, niti u kontaktu s ljudima nije imao, iako su ga na granicama uvijek upozoravali da se čuva i pazi.

Ivicu smo upitali na što sve moraju biti spremni oni koji se odluče na ovakvu pustolovinu. “Na užitak!” kroz smijeh je odgovorio. Dodaje da je napor na ovakvim putovanjima normalna stvar, ali to se mora regulirati, vozi se koliko se može.  “Ako je strmo napravi se nešto manje kilometara, ako je ravno nešto više”, kaže Ivica.

Mnogi su govorili: “Za takvo putovanje moraš biti u kondiciji da se biciklom do vrha Sljemena popneš za manje od 2 sata!“. Ljudi idu na put mršavi, debeli, stari i mlad. Neki voze polako, a neki brzo, svatko vozi koliko može jer kako kaže nema tu restrikcija ili pravila koliko bi se u danu trebalo napraviti kilometara. Nema opravdanja zašto se netko ne bi okušao i otišao na takav put. Bit će naporno, dakako. ali kondicija se stekne kroz neko vrijeme. Najviše uz sve navedeno na putovanju treba i uživati!, kaže Ivica.

Što se tiče skorijih planova,  želja mu je da biciklom prođe Rusiju i Sibir jer ga to privlači, zvuči mu zanimljivo i uzbudljivo. U nekoj daljoj budućnosti Ivica bi volio biciklom obići svijet, no kaže da to zahtijeva totalnu promjenu načina života.

Taj pothvat bi uključio i prodaju kuće, napuštanje posla, ako ne onda bi valjalo pronaći nekoga tko bi isfinancirao dio ili čitav takav projekta. Može se dakako i putem nešto raditi i tako si zaraditi novac za dalje, govori Ivica.

Ivicu smo upitali kako je njegova okolina reagirala kada im je rekao da ide na put do Istanbula biciklom.

“Jesi lud, što ćeš tamo, ubit će te!” – to su uglavnom bile zafrkancije, ali na početku kad sam im rekao da idem na taj put nisu mi vjerovali da sam se odvažio na nešto tako. No nekih ostalih negativnih komentara nije bilo, ljudi u Lovincu su bili ponosni na mene i sretni što je njihov mještanin ostvario tako veliki pothvat i vratio se živ i zdrav kući, kaže Ivica.

Po dolasku, kaže, mještani su mu priredili ogroman doček dobrodošlice.

Više je moj pothvat značio ljudima u Lovincu nego meni samom, dakako sretan sam što sam ostvario svoje putovanje i cilj, no ljudi su ipak bili oduševljeniji s mojim postignućem nego li ja sam!, kaže Ivica.

Ivica se nakon 26 dana vožnje biciklom autobusom vratio natrag iz Istanbula. Putovao je od 25. svibnja do 19.lipnja 2019. godine. Iako je s vremena na vrijeme spavao u hotelu ili u nekom privatnom smještaju, najveću slobodu je, kaže, osjećao kad je spavao u šatoru.

Svoje putovanje od Lovinca do Istanbula Ivica je opisao na blogu koji možete pronaći na LINKU.

 

---

Foto: Nino Salkić / Privatna zbirka Ivice Tomljenovića