Vijesti

INTERVIEW – GREENHORNS Ekipa sa srcem na terenu i van njega!

Jedan od najpopularnijih sportova na svijetu prisutan je i u Hrvatskoj. Američki nogomet je među najgledanijim i najbolje plaćenim sportovima u SAD-u, a stadioni su najpraćenija sportska borilišta i redovito se pune do posljednjeg mjesta. Što je to za čime milijuni Amerikanaca imaju ogromnu strast i zašto često muški razgovori počinju i završavaju sa football-om? Razgovarali smo sa igračima kluba američkog nogometa iz Bjelovara. Igrači kluba zanimljivog imena, Dino Dozan i Luka Grof, uveli su nas u priču o tome kako je biti Greenhorns.


Malo ljudi zna da je u Hrvatskoj moguće trenirati američki nogomet i da postoje entuzijasti koji vole ovaj sport. Kako je sve krenulo, od kuda ideja,  je li početak bio težak?

Sve je krenulo sada već davne 2008. godine. Dino, inače naš predsjednik, kupio je loptu za američki nogomet i krenuli smo se nabacivati s njom, pa nam je palo na pamet da zaigramo američki nogomet. Otišli smo na internet i malo istražili američki nogomet u Hrvatskoj i vidjeli smo da postoji Zagreb Thunder, prvi hrvatski klub američkog nogometa, i Zagreb Capitalsi koji su igrali flag verziju američkog nogometa (5 na 5 bez kontakta). Obzirom da nismo imali pojma o football-u, tu i tamo smo odgledali koju utakmicu, igrali smo ga na PC-u, javili smo se Capitalsima da nas malo upute u taj sport. Jedan vikend došli su nam Goran Košćec, predsjednik i igrač sada već bivših Capitalsa, Dino Bajrić, prvi predsjednik Split Seawolvesa, i Robert Keller (čovjek za opremu) pokazati nešto više o football-u. Obzirom da smo imali samo loptu, a nismo imali potrebne flag-ove (op.a. zastavice), pa smo razrezali nogometni dres od Kolumbije, i napravili zastavice kako bi mogli početi trenirati. Nas par frendova se okupilo i počeli smo se loptati vikendima. Ubrzo nam se javio Goran i predložio nam sudjelovanje u Flag Football ligi, koja je trebala krenuti 2008. godine. I mi smo pristali, iako nismo znali u što se upuštamo. Napravili smo plakate s flomasterima gdje pozivamo ljude da nam se pridruže u treniranju američkog nogometa, polijepili smo ih par po gradu, i potpuno neočekivano došlo nam je nekih četrnaest ljudi na prvi trening. I tako smo lagano krenuli, sve tehničke stvari vezane uz football smo učili preko YouTube-a, i tako su nastali Greenhornsi.

untitled-3

Zašto baš Greenhorns? Ima li neka priča kako ste dobili to ime?

Da, smiješna priča pomalo. Imali smo na jednom treningu brainstorming oko odabira imena. Lupali smo svakakva imena, od Pink Ferries, preko Mad Dogza, Vipersa, Panjeva, došli smo nekako do Greenhornsa. U to doba bila je aktualna serija „Deadliest Catch“ o ribarima koji hvataju kraljevske rakove. Oni su svakog novog člana posade zvali Greenhorn, što bi u prijevod značilo novajlija, kasnije smo otkrili da se i u američkoj vojsci i policiji koristi isti naziv za novajlije, pa pošto smo bili najnoviji klub u Hrvatskoj, odlučili smo se za to ime. Naravno, obzirom da ime nije uobičajeno, navikli smo da nas nazivaju i Greenhorsima, Greenhornetsima i svašta smo čuli unazad devet godina.

Poznata je situacija sa sportskom infrastrukturom kod nas, jeste li uspjeli pronaći adekvatan teren? Jeste li pronašli potrebne finacije?

Da, počeli smo na igralištu kod 3. Osnovne škole u Bjelovaru, pa su nas doslovno potjerali od tamo, onda smo krenuli trenirat kod vatrogasaca, u njihovom dvorištu, pa smo smetali i njima, pa smo završili na igralištu pred jednim zgradama, i tamo smo počeli smetat stanarima, uglavnom bili smo kao nomadi, no svejedno smo uspjeli postati prvaci u našem premijernom izdanju u ligi. A što se tiče financija, koje financije. Sve smo sami plaćali.

U prvoj sezoni ste postali prvaci Hrvatske, je li se nešto promijenilo nakon toga u odnosu prema vama?

Ne, imali smo čak i par ljutitih natpisa na fejsu i u novinama, mislim da smo pokrenuli i grupu koja je glasila „Greenhornsi – prvaci države bez terena za treniranje“, tako nešto, no ni te druge godine nismo nažalost uspjeli ništa postići, i treninzi su se održavali gdje god smo mogli. Nažalost smanjio nam se broj treninga što je i rezultiralo samo trećim mjestom te druge sezone.

untitled-7Kao najuspješnija ekipa u Hrvatskoj u flag football-u, možete li se još nečim pohvaliti, koja je tajna tog uspjeha?

Bili smo prvaci države tri puta, dva puta smo osvojili drugo mjesto, moram naglasiti porazom u finalu od slovenske ekipe Ljubljana Silverhawks, što znači da smo svjedno bili najbolja momčad u Hrvatskoj, i dva treća mjesta, a osim toga imamo osvojene pehare za MVP-a (nap.a. Dino Dozan i Luka Grof), dakle bili smo najbolji igrači lige. I sad kao starosjedioci u tom sportu možemo reći da je kruna naše karijere to što smo postali izbornici Hrvatske Flag Football reprezentacije. A tajna uspjeha, ne možemo je otkriti. Šalimo se. Tajna je u proučavanju igre i protivnika, brza prilagodba svakom protivnku, druženje nakon turnira, prije turnira, druženje vikendima, team building (u prijevodu piva, pelin, rakija, karaoke, techno, hodanje po plafonu, toples dancing).

Sada već dvije godine trenirate “tackle”, punu verziju američkog nogometa, je li bilo teško doći do opreme, ljudi, trenera?

Pa i je, iskreno, dosta ljudi je prestalo trenirati jer nam je od samoga početka cilj bio pravi football, i kako su godine prolazile, a to se nije ostvarivalo, mnogi su nas napustili. Oprema se ne može kupiti u Hrvatskoj, pa smo ju uspjeli nabaviti od gospodina Kellera, i otplaćivali smo je dvije godine. Nažalost sponzora baš i nije bilo, ali barem smo imali teren za treniranje. Kad smo napokon nabavili opremu, mislim da nas je bilo samo devet u klubu, i jednostavno smo morali nekako ponovno privući ljude. Svom srećom uspjeli smo u tome, i u jednom trenutku nas je bilo i preko dvadeset u klubu, pa se pojavio problem nedostatka opreme, jer smo imali samo šesnaest kompleta. Naravno nismo imali ni trenera, no tu nam je uskočio Matija Bilandžija, kojega smo poznavali kao tajnika saveza, i igrača Zagreb Raiders-a, no nažalost ozljede koljena su ga udaljile sa terena, a obzirom da je iz Garešnice (koja je relativno blizu Bjelovaru), ponudio se da nam bude trener. Mi smo to objeručke prihvatili jer nas dvojica nismo mogli pokazivati sve sami, niti smo imali dovoljno znanja.

untitled-6

Osim tog sportskog dijela, aktivni ste i u humanitarnim akcijama. Kako ste se odlučili na taj pohvalni potez?

Mi pokušavamo taj američki pristup sportu prenijeti i van terena. Dakle, oni su dosta aktivni u zajednici. Pa smo tako i mi odlučili sudjelovati u akciji ružićaste vrpce. U listopadu, kada je mjesec borbe protiv raka dojke, surađujemo sa udrugom ”Biser” (udruga žena oboljelih od raka dojke), prikupljamo sredstva za rad njihove udruge, sudjelujemo i u movember-u, kada puštamo bradu, bili smo i na dječjem odjelu kad su bile maškare, donesli smo krafne i kolače.

Održali ste i jednu hvale vrijednu akciju, recite nam više o tome!?

”Darujmo radost igrajući se” bila je akcija gdje smo prikupljali sredstva za kupovinu jedne ortopedske stolice za našeg sugrađanina koji boluje od cerebralne paralize, pa smo održali humanitarni turnir u flag football-u gdje su igrale samo ženske ekipe gradskih medija i centra za socijalnu skrb. Akcija je bila uspješna, i uspjeli smo prikupiti potrebni iznos. Iščekujemo sljedeću godinu kada ćemo ponovno održati tu akciju.

Spominjete ženske ekipe, znači li to da i žene mogu postati dio Greenhorns ekipe?

Pa da, kako smo pripremali žene za taj humanitarni turnir, mnogima od njih se svidio ovaj sport, i tako su nas počele ispitivati kada ćemo pokrenuti žensku ekipu. Moramo priznati da su bile malo i naporne jer nam to stvarno nije bio plan, no uspjele su nas nagovoriti. Krenuli smo preko ljeta s laganim treninzima, nedavno su se priključile i djevojke mlađih uzrasta, mislimo pritom na srednjoškolke, i lagano se penje taj broj ženskih članova. Evo, uskoro im pripremamo i prve utakmice. Nadamo se da će se cure zadržati, da će ozbiljno shvatiti treninge i naravno idemo po još trofeja!

Mogu li se i mlađi uzrasti okušati u američkom nogometu?

Iako ima interesa, za sada nažalost ništa. Iako smo uspjeli dobiti bitku s gradom da nam daju teren, nismo uspjeli dobiti svlačionicu, što je malo problem sa nižim uzrastima. Htjeli bi im naravno pružiti adekvatne uvjete treniranja.

untitled-5

Koja su očekivanja od ove sezone?

Veća nego prošle! Prošlu smo tek krenuli, nismo ništa očekivali, ove godine očekujemo prvu pobjedu u tackle verziji, a onda tko zna, možda dobijemo krila i odemo do kraja. U football-u se nikad ne zna.

Američki nogomet je poznat (barem u filmovima) po motivacijskim govorima, imate li neku poruku za kraj?

Football je najposebniji, najzahtjevniji sport koji možete trenirati (ne omalovažamo druge sportove), profesionalci su među najjačim, najbržim ljudima na svijetu, drže nekoliko rekorda u različtim disciplinama, (skok u dalj s mjesta, u vis, nabačaj). Football je način života, ne vjerujete!? Dođite i probajte! “Respect all, fear no one.”

Hvala vam dečki na zanimljivom razgovoru! 

Hvala i vama što ste prepoznali to što radimo! Podrška uvijek dobro dođe, nećemo vas razočarati.

untitled-4

whatsapp-image-2016-10-23-at-10-45

 

Foto: Greenhorns | Fotograf: Igor Pavlović

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close