I O DRVO, I O KAMEN Sveti Juraj dolazi na zelenom konju, blagoslivlja stoku i tjera vještice
Danas je Jurjevo ili Jurjevdan, narodni blagdan posvećen jednom od najstarijih i u puku najštovanijih svetaca. Priča o svetom Jurju započinje u vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana kada je ovaj rimski časnik, na današnji dan 303. godine, umro mučeničkom smrću jer se nije htio odreći Krista.
Iako o Jurjevom životu ima vrlo malo pouzdanih podataka, s vremenom su o njemu nastale brojne legenda, a ona najpoznatija je iz 12. stoljeća i govori o borbi hrabrog viteza sa strašnim zmajem. Sveti Juraj je bio jedan od najpopularnijih svetaca srednjeg vijeka, zaštitnik vitezova i križara, a kako njegov blagdan pada u proljeće i seljaci su ga stoljećima zazivali kao zaštitnika zemlje, usjeva, zelenila i stoke.
Ovom omiljenom pučkom svecu posvećene su mnoge crkve i mjesta diljem svijeta, ali i Hrvatske. Nebeski je zaštitnik grada Senja i drevne senjske biskupije, kao i podvelebitskog mjesta Sveti Juraj. U Korenici se nalaze istoimena crkva i trg te ga kao svog zaštitnika slavi općina Plitvička jezera. U Gospićko-senjskoj biskupiji zaštitnik je još i župa Lađevac, Gračac, Jezerane, Lešće na Dobri, Podlapača, Zagorje Ogulinsko…
Prema broju narodnih običaja blagdan svetog Jurja je u hrvatskoj pučkoj tradiciji jedan od najbogatijih dana u godini. Običaji se, kako to uvijek biva, razlikuju od regije do regije, a mi smo istražili kako se Jurjevo slavilo na području Ličko-senjske županije.
I o drvo, i o kamen
U kontinentnom dijelu Ličko-senjske županije Jurjevo je prije svega bilo svetkovina pastira. Na taj dan stoka se svečano izvodila na pašu, često prvi put u godini, a običaje su pratili praznovjerni elementi prepuni straha da će životinjama nauditi vještice. Prema vjerovanju starih Ličana vještice su bile stare i ružne žene koje su svoju dušu dale vragu u zamjenu za moći te su krale blagu mlijeko, bacale uroke i donosile oluje.
Kako opisuje etnologinja Mara Hećimović-Seselja u knjizi Tradicijski život i kultura ličkoga sela Ivčević Kosa, večer uoči Jurjeva mladići i djevojke su se okupljali u blizini sela i palili jurjevske krijesove. U vatru su bacali stare obojke kako bi bilo što više gustog dima, a sličan običaj prakticirao se i u domovima, gdje su žene blagoslovljenom vodom polijevale ognjišta i u žar stavljale stare opanke kako bi vatrom i dimom otjerale vještice.
Prema vjerovanjima naših starih vještice nisu živjele u Lici, već su dolazile u ove krajeve iz drugih zemalja. Stari Ličani vjerovali su da se u Jurjevskoj noći na nebu mogu vidjeti iskre koje potječu od vještica koje tu noć jašu na metlama i odlaze na sijelo na vrh planine Klek kraj Ogulina, putem pjevajući:
Ni o drvo, ni o kamen.
A pastiri su, sa željom da se vještice putem razbiju, u kolu oko jurjevske vatre pjevali:
I o drvo i o kamen.
Osim vatrom i dimom, stari Ličani su vještice protjerivali i pucanjem preko staje. Iznad i ispod vrata staje su postavljali oštre željezne predmete, dok su u sredinu štale su stavljali uže u obliku kruga u kojemu bi stajao gol muškarac, sve s namjerom da prestraše vještice. U selu Ivčević Kosa zabilježena je i pjesma koju su žene pjevale ispred staje kako bi otjerale zle sile:
Viška roma, lezi doma, / Bog te prokle, sveti Petar pripe, / na putu se zavalila, / vratilom se
zadavila! / Bati su ti puti, / crna zemlja uzda! / Ne naudila mome blagu, / niti mome dvoru / dok ne
pribrojila / oko mora piska, / crnoj mački dlaka / i zelenom pivcu perja!
Sveti Juraj došao na zelenom konju
Zanimljive običaje vezane uz proslavu blagdana u zaleđu Senja zabilježila je etnologija Marijana Belaj. Tako je kod stanovnika Krivog Puta sveti Juraj bio štovan kao zaštitnik polja, konja i stoke. Najrašireniji jurjevski običaj u ovom kraju je bio blagoslov stoke, a pritom je važnu ulogu imala grančica drijenka blagoslovljena u crkvi na Cvjetnu nedjelju. Na jurjevsko jutro, prije odlaska stoke na pašu, žene su blagoslivljale staju svetom vodom i udarale životinje drijenovom grančicom izgovarajući sljedeće riječi:
Blagoslovija te Bog svemogući, stvoritelj neba i zemlje, i očuva narod, stoku i zemlju od nečastivih i nereda, tuče, grada…
Drugi narodni običaj kaže da su stanovnici Krivog Puta na Jurjevo su uz pomoć prirodnih pojava proricali gospodarski uspjeh nadolazeće godine. Ako je šuma pozelenjela govorili su da je “sv. Juraj došao na zelenom konju” te da slijedi plodna godina, a u suprotnom slučaju rekli bi da je Juraj “došao na crnom konju” što znači da će godina biti nerodna i loša.
Na području Ličko – senjske županije Jurjevo je prvenstveno bila svetkovina prirode, usjeva, zelenila i stoke. Prožimanjem pretkršćanskih vjerovanja i kršćanskih elemenata hrabri vojnik koji je dao život za vjeru postao je utjelovljenje snage proljeća i plodnosti koja pobjeđuje zimu, štiti od bolesti ljude i njihovo blago te čuva narod od svakog zla.
Izvori:
Mara Hećimović-Seselja, Tradicijski život i kultura ličkoga sela Ivčević Kosa, Zagreb, 1985.
Marijana Belaj, Sveci Juraj i Antun Padovanski u životu Krivopućana, Senjski zbornik 31, 143-158, 2004.
Foto: wikimedia commons